"Dobar dio Hrvatske je zapostavljen" - dobro je primijetio Milorad Pupovac u intervjuu za novi Globus. I u pravu je!

U pravu je kad kaže: "Radikalne hrvatske desničarske grupacije žele Srbe apsolutno izolirati, čak i doslovno, i to nakon što su već isključeni iz vitalnih pitanja hrvatskog društva, od jezika, škola, pa sve do razvojnih programa". No, što je profesor Pupovac prešutio bacajući kamen na drugog?

Da bi bio zapostavljen u Hrvatskoj, ne moraš biti Srbin

Što znači biti zapostavljen u Hrvatskoj i moraš li biti Srbin da bi bio zapostavljen? Ili je dovoljno biti radnik, poduzetnik, umirovljenik, bolesnik, peder, vatrogasac, invalid, poljoprivrednik ili ribar? Naravno da u Hrvatskoj ima jako puno zapostavljenih, nerijetko su to i Srbi, nerijetko su to i Srbi samo zato što su Srbi, ali problem zapostavljanja je isključiva posljedica problema privilegiranja!

Privilegije su kod nas ukorijenjeni, primitivni oblik izraza velikodušnosti vladajuće kaste već stoljećima, iako bez moralnog uporišta postale su uobičajenim manirom vlastodržaca. Ne treba stoga čuditi visok stupanj korupcije i nepotizma, ekonomskog kronizma i klerikalizma. Od zapošljavanja u javnom sektoru, upisa djece na škole i fakultete, pogodovanja u nabavama, rasipanja javnim novcem do dodjeljivanja kredita i subvencija – pregršt je načina kako nekome učiniti privilegiranu uslugu. Samo je veliki problem ako taj koji je tu uslugu učinio i sam stvarno misli da je napravio dobro djelo. Nije ga napravio, već upravo suprotno, učinio je loše djelo. Svaka privilegija nosi sa sobom i zapostavljanje svih onih koji nisu privilegirani i to bi svatko tko govori o zapostavljanju trebao znati, pogotovo netko u ulozi zaštitnika zapostavljene grupacije.

Gdje su financijska izvješća SNV-a?

Međutim, postavlja se pitanje je li netko, ako je predsjednik SDSS-a, ujedno i predstavnik svih građana srpske nacionalnosti u Hrvatskoj. SDSS je nacionalna srpska stranka sa socijaldemokratskim programskim načelima, što je u osnovi suprotstavljeno jer socijaldemokracija propagira otvorenost svim ljudima lijeve svjetonazorske orijentacije bez obzira na nacionalnu pripadnost. Iako SDSS već godinama participira u Hrvatskom Saboru sa svoja tri mandata zahvaljujući izbornom sustavu, samo u mandatu Kukuriku koalicije je u Vladi bilo više Srba nego što je to bilo u svim dosadašnjim vladajućim SDSS-ovim koalicijama. Imajući u vidu i ukupan broj građana srpske nacionalnosti u odnosu na glasače SDSS-a, da se zaključiti da Srbi u Hrvatskoj ipak radije glasuju po kriteriju odabira svjetonazorski bliže političke stranke nego po kriteriju nacionalne isključivosti.

Ne možemo negirati prepoznatljivost profesora Pupovca kao političkog lidera Srba u Hrvatskoj. Međutim, pravi lider znači biti i pravi primjer ne samo svojim pratiteljima, nego i političkim neistomišljenicima – pogotovo ako si manjina! Možemo li se sad iskreno pitati kakav to primjer lider jedne manjinske grupacije treba dati da bi bio vjerodostojan u onome što politički zastupa i u onome što govori? Govoriti o zapostavljenosti kao problemu bi trebalo značiti i pokazati na djelu kako jedan lider ne zna za povlastice, ne zna za netransparentnost, ne zna za nepotizam i ne zna za rasipanje javnim novcem.

Može li g. Pupovac jamčiti zapošljavanja u javnom sektoru, u djelokrugu svojih ovlasti, po principu stručnosti i kompetencija? Zašto na internetskim stranicama SNV (Srpskog narodnog vijeća) nema financijskih izvještaja, a financiraju se iz proračuna Republike Hrvatske, pa čak i budžeta RS i AP Vojvodine? O čemu piše tjednik Novosti kojeg financira SNV, indirektno i porezni obveznici RH? Koliko su oni stvarno glasilo srpske zajednice u Hrvatskoj, a koliko su transfuzija novinarima socijalističke provenijencije? Nadalje, ZVO (Zajedničko vijeće opština) je na svojim internet stranicama makar prikazao gdje su potrošili svoja 4 milijuna kuna – sami na sebe i tristotinjak tisuća za rad KUD-ova, ali SNV ne prikazuje ništa – a ima bar tri do četiri puta veći proračun. Smijemo li pitati što je s novcem iz Tesla Banke? Tko su korisnici danih kredita koji se nisu vratili? Što je s projektom Tesla fonda za koji su utrošeni silni novci samo na izradu planova?

Pitam se koliko se novca troši na privilegije i koliko je Srba zbog privilegija zapostavljeno.

Pupovčeva stranka getoizira Srbe i ostvaruje ustaški san

Nadalje, dr. Pupovac, isti onaj koji se potpisao netom ispod dr. Hasanbegovića na listi podrške predsjedniku Hrvatskog Sabora g. Jandrokoviću, se žali kako mu supotpisnik aktivno radi na izolaciji srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj. Pa naravno da radi! A što drugo očekivati od nekoga tko je neskriveno protežirao ustašku ideologiju? Naravno da radikalna desnica ne iskazuje pretjerane simpatije prema manjinama, naročito Srbima. Činjenica je da će uvijek biti te radikalne desnice i da će problem postojati još dugo. Pravo pitanje koje bi lider trebao postaviti sam sebi je – kako se protiv toga boriti? Da li se boriti argumentima, dobrim primjerima, progresivnim idejama, uključenošću s kvalitetnim ljudima, ili se getoizirati, izolirati i isključiti po pitanju jezika, škola, razvojnih programa?

I gle...Pa izgleda da je politika koju vodi lider Srba ista ona koju bi poželio lider radikalne desnice u Hrvata! Čemu se onda žaliti? SDSS javno zagovara politiku zasebnog školovanja, pa čak i vrtićkog odgoja na posebnom – srpskom programu, ekavici i ćiriličnom pismu u svim mjestima gdje je srpska zajednica u većini, pa makar se u tim mjestima ekavica nikad nije govorila. Djecu spremaju za daljnje školovanje u Srbiji, koje obično završava tako da se po završetku studija djeca niti ne vraćaju u Hrvatsku. Oni mladi koji ne nastavljaju školovanje se zatvaraju u svoje lokalne zajednice i teže se odlučuju aktivnije tražiti posao van svog mjesta. Ovakvom politikom getoizacije Hrvatska će polako ostati bez Srba, a SDSS će ostvariti ustaški san.

Nemojmo se čuditi supotpisnicima – ma nije to slučajno, da Pupovac privilegira ni manje ni više nego Hasanbegovića. Osjeća li se opet netko zapostavljen?

Naravno da se osjećamo! I Srbi, i radnici, i umirovljenici, i poduzetnici, i pederi, i vatrogasci, i bolesnici, i ribari, i poljoprivrednici i invalidi...Osjećamo se svi mi koji nismo privilegirani, ali ne želimo biti licemjerni, već taj osjećaj želimo iskoristiti kao motiv da stvorimo okruženje u kojem razlike nisu veće od naših sličnosti. Želimo da samo sloboda drugog pojedinca određuje granice naše osobne slobode. Želimo da svatko ima potpuno pravo njegovati i uživati svoje različitosti, slobodno govoriti, slobodno se kretati, slobodno raditi – bez ikakvih privilegija! Tad neće biti zapostavljenih.