Turizam naš svagdašnji, od krize nas spasi, rentu nam podari, socijalnu državu omogući. To je sukus promišljanja većine hrvatskog stanovništva. Ali što kada bih vam rekao da Hrvatska nije toliko dobra u turizmu, da turizam kakav postoji u Hrvatskoj ne vrijedi koliko mislite i na kraju da smo takav turizam stvarali na svoju sliku i priliku?

Hrvatska je turistička država, to je svima jasno. Ali koliko turistička?

Dovoljno je nabrojati nekoliko informacija: prihodi od turizma čine više od 18% BDP-a Hrvatske, prihod od turističkih dolazaka u 2017. 9,5 milijardi eura, u istoj godini je Hrvatsku posjetilo 15,5 milijuna turista, imamo više od 400.000 apartmana. To su sve dobri pokazatelji koji govore o snazi i važnosti turizma u RH. Zaslužujemo medalju za top turističku destinaciju.

Svaka medalja ima glavu i pismo, pa tako i ti dobri podaci imaju svoje naličje. Hrvatska ima daleko najveći udio turističkih prihoda u BDP-u, daleko više od zemalja kao Italija, Španjolska i Portugal. Čak više i od Cipra, koji se nalazi na puno goroj geografskoj lokaciji za razvoj neturističkih industrija (otok koji je prilično geografski udaljen od ostatka EU).

Visoki postotak turističkih prihoda u odnosu na BDP (najveći u EU) upućuje na nedovoljno diversificiranu gospodarsku strukturu Hrvatske. To znači da Hrvatskoj turizam djeluje kao praktični jedan resurs o kojem ovisi gospodarska sudbina i time se svrstava u tzv. "jednoresursna gospodarstva". Turizam vjerojatno nema puno veću volatilnost od ostalih gospodarskih grana i slični argumenti kao "ako se negdje blizu zapuca, ode nam turizam" se mogu pronaći za sve tipove gospodarske aktivnosti. Ali veličina relativnog udjela turizma u BDP-u i njegova važnost za gospodarsku sudbinu države nudi stvarne razloge za zabrinutost jer jednoresursne ekonomije (ovdje gledamo turizam kao "resurs") imaju u prosjeku niži rast od diversificiranih ekonomija. Kao u financijama, ni u makroekonomiji nije dobro stavljati sva jaja u jednu košaru.

Tolika relativna važnost i veličina stvara veliki potencijalni problem, a dodatni otežavajući čimbenici su prostorna i vremenska (ne)disperziranost turizma. Naime, prostorna (oko 2/3 noćenja u samo trima županijama) i vremenska (oko 60% noćenja cijele godine samo tijekom dva mjeseca) koncentriranost hrvatskoga turizma donosi specifični rizik za poslovanje poduzetnika u turizmu i za turizam vezanih djelatnosti.

Prevelika sezonalnost turizma, tj veći udio noćenja u samo dva mjeseca (srpanj i kolovoz) od svih mediteranskih zemalja EU, limitirajući je faktor. U Hrvatskoj 60,9 % noćenja otpada na ta dva mjeseca dok je prosjek mediteranskih zemalja EU 35 posto. To ozbiljno limitira mogućnost ostalih industrija da iskoriste domaći turizam kao izvor dodatne potražnje za svoje proizvode/usluge te takav turizam ima manji utjecaj na opći gospodarski razvoj jer se industrija ne može osloniti na dva mjeseca u godini za ostvarivanje većine prometa. To je jednostavno logistički preskupo. Zbog toga turizam u Hrvatskoj ima puno slabiji multiplikativni efekt na gospodarstvo nego u ostalim mediteranskim zemljama EU koje imaju puno manje izraženu sezonalnost.



Prostorna koncentriranost turizma na samo tri županije (2/3 ukupnih noćenja u trima županijama) stvara infrastrukturnu preopterećenost i dodatne troškove. Ti dodatni troškovi se prešućuju u analizama o važnosti turizma, a radi se o dosta velikim troškovima. Povećanje broja stanovnika u vrijeme sezone više od 100 posto (Istarska županija), 50 posto (Zadarska, Šibensko-kninska, Dubrovnik) i 30% (Splitsko-dalmatinska, Šibenik, Pula) ubrzava trošenje infrastrukture i te troškove bi trebalo uključivati u sve buduće analize o uspješnosti turističke godine. Već smo svjedoci da infrastrukture pojedinih naselja popuštaju pod tolikim povećanjima broja stanovnika u sezoni.



Jedno od obilježja turizma u Hrvatskoj je i apartmanizacija. Većina smještajnih kapaciteta su obiteljski apartmani, a česta je i praksa preseljenja cijelih obitelji u područja u zaleđu (kolokvijalno "na selo", rodbini ili u seosku vikendicu) preko sezone da bi mogli iznajmljivati stanove u gradu. To je posebno izraženo u vrijeme festivala i sličnih manifestacija kada se potražnja za smještajem poveća više nego i u samoj sezoni. Prošle godine se u Splitu dogodilo da je zbog te prakse nastao višak smještajnih kapaciteta u vrijeme Ultre, jer se iznajmljivalo što se stiglo da bi se brzo zaradio dodatan prihod. Ali podaci pokazuju da su apartmani manje efikasni u popunjavanju smještaja od hotela. Ipak u hotelima rade stručnjaci koji znaju kako privlačiti goste i upravljati logistikom u turizmu, za što većina apartmanskih iznajmljivača nije kvalificirana. Iz toga se može zaključiti da je hotelski smještaj općenito isplativiji i iskoristiviji te ima manju sezonalnost, tj. drastično je više popunjen tijekom cijele godine, pa i u vrijeme sezone.



Hrvatski turizam je kao i ostatak hrvatskog društva, neefikasan i neprofesionalan. Iz toga proizlaze problemi vremenske i prostorne koncentriranosti koji ograničavaju korisnost turizma za cjelokupno gospodarstvo. Kako je stanovništvo RH kratkovidno i orijentirano na brze rezultate bez konkretnog dugoročnog plana, takav je i tip turizma kakav su uspostavili.

Slične probleme koje možemo naći u domaćoj poljoprivredi (rascjepkanost, neorganiziranost, kratkoročno planiranje, neprofesionaliziranost) nalazimo i u turizmu. Državna politika ne radi ništa po tom pitanju, već se zadovoljava oporezivanjem turističke rente, što i održava truli državni aparat na životu jer bi bez turističkih prihoda cijele javne financije doživjele krah. Otežavanjem investicija glomaznim birokratskim aparatom sabotira velike projekte izgradnje hotela i dodatnog turističkog sadržaja koji bi smanjili preveliku sezonalnost. Istodobno napušteni državni objekti na atraktivnim lokacijama uz obalu desetljećima propadaju te se svakim danom mogućnost njihove revitalizacije poskupljuje i time gube potencijalni investitori.

U 2017. godini je mediteranska obala sjeverne Afrike doživjela veliki oporavak od terorističkih napada i rast od 22% noćenja. To predstavlja ozbiljnu prijetnju hrvatskom turizmu i pitanje je koliko dugo još Hrvatska može ostvarivati dobre rezultate prije nego što netko drugi preotme tržište. Da bi Hrvatska to spriječila, morat će puno toga promijeniti, a morat će se promijeniti i njeni građani.