Pridružio se trendu koji vlada našim društvom. Ako postavljaš pitanja, kritiziraš i propitkuješ, automatski si nekakav antidržavni element.

Volim hrvatsku reprezentaciju. Neovisno o sportu, uvijek zdušno navijam za naše, imam svoje male rituale poput nošenja dresa, vješanja zastave, odlaska na utakmice kad mi mogućnosti dozvoljavaju. I makar nekome to izgledalo čudno, tugujem kad izgubimo, veselim se kad pobijedimo. Zato su me teško pogodile riječi Line Červara u direktnom prijenosu nakon pobjede nad Francuskom. Izjaviti kako za rukometnu reprezentaciju navijaju samo Hrvati iz inozemstva, a oni u Hrvatskoj leže u fotelji i jedva čekaju da Hrvatska izgubi, može samo čovjek koji se rastao s umom i koji od svoje gorčine ne vidi ne samo svoje greške, već podcjenjuje sve ljude koji vole rukomet i sport općenito.

Nema sumnje da je Lino veliki trener i da je zadužio hrvatski rukomet za generacije. I upravo zbog toga trebao bi birati riječi kada se obraća hrvatskoj javnosti. Jer velik trener treba biti velik i u porazu i u pobjedi. Svaliti neuspjeh na prvenstvu na određene novinare i medijsku propagandu označava visoku dozu demagogije i populizma, a nedostatak objektivne ocjene svog rada i vlastitih propusta u vođenju momčadi.

Znam, najlakše se vaditi na lošu atmosferu, zloćudne novinare i sudačke pogreške. I zbilja, novinari na svim poljima često dramatiziraju, preuveličavaju, traže dlaku u jajetu. Također, sudačke pogreške na utakmici protiv Njemačke možda su usmjerile utakmicu u krivom smjeru i utjecale na negativan rezultat hrvatske reprezentacije. No, može li Červar sa svojim dramatičnim propovijedanjem u kojem su svi drugi krivi osim njega, zamagliti svoju odgovornost na utakmici protiv Brazila, koja nam je, sada se ispostavilo, oduzela borbu za medalju? Je li moguće da jedan sportski novinar ne smije izraziti svoje mišljenje (to mu je posao) i kritički pisati o izborniku hrvatske rukometne reprezentacije? Misli li Červar da je tim potezom difamacije jednog novinara pred cijelom hrvatskom javnosti poboljšao rezultat hrvatske reprezentacije na svjetskom rukometnom prvenstvu?

Lino Červar s ovim je dokazao trend koji vlada na svim poljima u današnjem hrvatskom društvu. Ukoliko postavljaš pitanja, komentiraš, propituješ poteze odgovornih, automatski si antielement koji samo smeta, filozofira, podriva stečene tekovine. U izbjegavanju vlastite odgovornosti najlakše je udariti po nekom drugom, bezobrazno ga prozvati za sve nedaće i napraviti od sebe žrtvu. Jer ako nisi sposoban pisati hvalospjeve Linu Červaru, onda si protiv Hrvatske i hrvatske reprezentacije. Sve me to podsjeća na lupanje naših "domoljuba" koji se u nedostatku vizije, znanja i samokritičnosti, obrušavaju na one koji ne misle kao oni, proglašavajući ih neprijateljima države i društvenog poretka.

Prije par dana sam pročitao kako je Lino Červar svojedobno bio jedan od boljih oratora koji je dalekih šezdesetih izgubio u oratorstvu od Ivana Zvonimira Čička. Slušajući ga danas, imao sam dojam da slušam čovjeka u saborskoj raspravi o neprijateljima države ili nekog svećenika sa oltara koji kudi svoje neposlušno stado. Pomislio sam kako bi za Lina bilo bolje da je ostao u Saboru (ušao u njega 2003. na listi HDZ-a) jer količinom njegove demagogije trenutno niti jedan zastupnik u Saboru (osim možda Pernara) nije mu ravan.

Za mene osobno ostaje žal za propuštenom prilikom za medalju. Ali isto tako mislim da je već ovo jedan veliki uspjeh jer mala Hrvatska je ostala u vrhu svjetskog i europskog rukometa. Da je Lino Červar htio biti dobronamjeran onda bi nakon pobjede nad Francuskom gospodski poklonio pobjedu svim navijačima (bez preferiranja dijaspore) i priznao svoju odgovornost za loše vođenu utakmicu protiv Brazila. Na taj način ostao bi velik trener i veliki čovjek u očima svakog navijača. Ovako je ostao samo ogorčeni starac i nekad veliki trener. Hrvatski rukomet svakako zaslužuje većeg. Čovjeka.