Skijanje, judo, odbojka, rukomet, Hrvatski olimpijski odbor, a sada i nogomet. U fokusu su milijuni eura, sponzorstva i način na koji sportske birokracije raspolažu tim novcem. Ne znači da su svi krivi, ali postaje nemoguće tvrditi da je riječ o izoliranim incidentima. To je sada već očiti modus operandi.

Nova vijest je da USKOK češlja Hrvatski nogometni savez zbog sponzorskih ugovora. I tu, naravno, treba biti pošten, dolazak istražitelja nije presuda, a izuzimanje dokumentacije ne znači nužno da će netko završiti u zatvoru. Ipak, ne možemo samo odmahnuti rukom.

Prije nogometa već smo gledali kako USKOK ulazi u druge saveze. U slučaju odbojke, primjerice, u fokusu su ugovori s tvrtkom Manavi Consulting i sponzorstva Hrvatske pošte. HP tvrdi jedno, savez drugo. To će utvrđivati sudovi, ali niz je dovoljno dugačak da se konačno postavi pravo pitanje: što se to, dovraga, događa u hrvatskom sportskom sustavu?

Apsurd državnih sponzorstava: Kome se točno monopolisti reklamiraju?

Ovdje dolazimo do onoga što bi svakog poreznog obveznika trebalo najviše zanimati. Među najvećim sponzorima hrvatskog sporta redovito su javne i državne kompanije. Postavlja se vrlo logično, tržišno pitanje: Kolika je stvarna poslovna potreba državnog monopolista (ili tvrtke s izrazito dominantnim položajem) da troši stotine tisuća naših eura na reklamiranje preko sportskih saveza?

Kome se reklamiraju kompanije na čije su usluge građani prisiljeni jer nemaju stvarnu alternativu? Državna tvrtka možda želi "graditi imidž", ali kada poslujete s tuđim (javnim) novcem na nekonkurentnom tržištu, ekonomska logika takvog troška mora biti pod povećalom.

Zašto baš taj savez? Zašto taj iznos? Tko pregovara i, što je najvažnije, kolika je provizija posrednika i koja je uopće njegova stvarna dodana vrijednost? To nisu "zlonamjerna" pitanja, to je higijena odgovornog raspolaganja novcem poreznih obveznika.

Sponzorstvo kao savršen poligon za izvlačenje novca

Bez pravomoćnih presuda ne možemo tvrditi da se preko sponzorstava sustavno pere novac, ali možemo i moramo reći ovo: netransparentni aranžmani koji uključuju javni novac savršen su inkubator za klijentelizam, sukob interesa i uhljebljivanje.

Ako javna kompanija plati milijun eura savezu, građani imaju pravo u lipu znati što je za to dobiveno. Ako se dio tog novca prelijeva marketinškim agencijama ili posrednicima, mora postojati jasan trag što je taj posrednik napravio da bi opravdao stotine tisuća eura provizije.

U protivnom imamo klasični ortački kapitalizam, sustav u kojem javni novac ulazi kroz jedna vrata, provuče se kroz par opskurnih ugovora i izađe kroz druga, ravno u privatne džepove, a javnost nema pojma što se dogodilo između.

Taj prostor treba zatvoriti. Ne tako da država ukine sport, nego tako da se transparentnost postavi kao apsolutni preduvjet za dobivanje ijednog centa javnog novca.

Zašto USKOK radi posao koji je trebala raditi revizija?

Najveći poraz ovog sustava nije to što USKOK istražuje, nego to što samo USKOK istražuje. Ako sportski savez dobiva milijune javnog novca, tko točno kontrolira jesu li ugovori tržišni? Tko provjerava opravdanost konzultantskih usluga, putovanja i provizija?

USKOK bi trebao biti posljednja linija obrane od teškog kriminala, a ne zamjena za unutarnju reviziju hrvatskog sporta. Ako institucije prisile moraju ići od saveza do saveza kako bi radile posao nadzornih odbora, onda mi nemamo problem s par sumnjivih ugovora. Imamo kroničan problem s upravljanjem.

Više transparentnosti, a ne više državne kontrole

Hrvatskom sportu ne treba nova državna agencija, još jedan sloj birokracije ili politički komesari koji će odlučivati tko što smije. Sport mora ostati autonoman, ali autonomija ne znači pravo na tajnost pri trošenju tuđeg novca.

Rješenje je jednostavno i potpuno u duhu slobodnog, liberalnog društva: transparentnost. Kontrola znači da će država slati inspektore da vas maltretiraju. Transparentnost znači da su ugovori, posrednici, naknade i kriteriji javno objavljeni na internetu, dostupni svakom građaninu.

Cilj nije da država jače stisne sportaše. Cilj je da sportske birokracije nemaju što skrivati. Sportaši s ovim skandalima nemaju ništa, oni treniraju, osvajaju medalje i predstavljaju zemlju na terenu. Njihov uspjeh ne smije biti alibi za financijske malverzacije ljudi u odijelima.

Pitanje "tko je sljedeći, košarka, atletika ili plivanje?" potpuno je promašeno. Pravo pitanje glasi: zašto građani o milijunskim poslovima javnih tvrtki i sportskih saveza saznaju tek kada policija pokuca na vrata? Ako je sve čisto, otvorite poslovne knjige.

To je najjednostavniji i jedini ispravan odgovor. A ako knjige moraju ostati zatvorene, onda neka institucije rade svoj posao.

Hrvatski porezni obveznici zaslužuju čiste račune jednako koliko zaslužuju sportske medalje.