Hajduk je u četvrtak nakon 16 godina ponovno zaigrao u glavnoj fazi jednog europskog natjecanja i pobijedio Ajax 2:1. Taj je dan trebao biti praznik splitskog nogometa. Umjesto toga, Europa je o Splitu čitala zbog Auschwitza.
Što se dogodilo?
Torcidin korteo krenuo je prema Poljudu oko 16.10 sati. Iz povorke su se orili povici "Gazi, gazi, gazi Židove", "Auschwitz, Auschwitz" i "Ustaj, Adolfe", uz "Ajmo, ajmo, ustaše". Pjevala se i pjesma o visokim pećima, koksu i Židovima, s izravnom aluzijom na krematorije.
Policijska uprava splitsko-dalmatinska potvrdila je da su utvrđeni elementi kažnjivog ponašanja te da je u tijeku kriminalističko istraživanje radi utvrđivanja identiteta počinitelja i njihova procesuiranja. Vlada je ponašanje nazvala negacijom sporta i demokratskih vrijednosti.
Riječi osude su izgovorene. Sada slijedi ono teže.
Sramota koja se ne zadržava na Poljudu
Navijači se vole pozivati na ponos grada i kluba. Zato treba jasno reći: ono što se u četvrtak čulo u Splitu ne sramoti samo Hajduk. Sramoti Hrvatsku.
Snimke su objavili hrvatski mediji, a strani su ih prenijeli u roku od nekoliko sati. Britanski tisak pisao je o odvratnim antisemitskim povicima tijekom lažnog sprovoda prije utakmice Konferencijske lige. Njemački portali nazvali su Torcidu ekstremno desnom skupinom i istaknuli da se sve dogodilo uoči utakmice protiv kluba s povijesno židovskom navijačkom bazom. U Srbiji su, ne treba posebno ni objašnjavati, ove vijesti jedva dočekane uz objavljene galerije pod naslovom o "ustaškoj horor koreografiji".
Nijedan čitatelj u Amsterdamu, Londonu ili bilo gdje u svijetu neće razlikovati "dio kortea" od Hrvatske. Turistička zemlja koja godišnje troši milijune na promociju svog imidža u jednom popodnevu dobila je reklamu kakvu nijedna agencija ne može poništiti.
Najbolji argumenti u obranu Torcide i zašto ne vrijede
Branitelji navijača imat će nekoliko odgovora, i treba ih saslušati.
Prvi: Ajaxovi navijači sami sebe zovu "Superjoden". Dio njih desetljećima koristi židovsku simboliku pa je, prema tom argumentu, riječ o provokaciji usmjerenoj na suparnički klub, a ne na Židove.
Drugi: riječ je o manjini u velikoj povorci, a nogometna kultura oduvijek je gruba, provokativna i neukusna.
Treći, i za liberala najozbiljniji: riječi su riječi. Država koja kažnjava povike klizi prema kontroli misli.
Prvi argument ne vrijedi zato što "Auschwitz", "Ustaj, Adolfe" i pjesma o pećima ne govore ništa o Ajaxu. Govore o Židovima, i to o njihovu masovnom ubijanju. Ajaxov navijački identitet samo je izgovor za nešto puno ozbiljnije. Nogometna rivalnost ne objašnjava zašto se na rivala odgovara veličanjem plinskih komora i prijetnjom uništenja cijelog naroda.
Drugi argument pada na činjenici da je "manjina" bila dovoljno glasna da je čuje cijela Europa, a ostatak povorke nije ju utišao. Šutnja većine u masi nije neutralna. Ona je dozvola.
Treći argument zaslužuje ozbiljan odgovor jer ga klasični liberal ne smije olako odbaciti. Sloboda govora uključuje i ružne, uvredljive i glupe stavove. John Stuart Mill povukao je, međutim, granicu upravo na ovom mjestu.
U eseju O slobodi (1859) piše da se mišljenje kako trgovci žitom izgladnjuju siromahe smije slobodno objaviti u tisku. Isto mišljenje izgovoreno pred razjarenom gomilom okupljenom ispred kuće trgovca žitom može se legitimno kazniti. Razlika nije u sadržaju nego u kontekstu: riječ izgovorena pred masom spremnom na djelovanje prestaje biti mišljenje i postaje poticaj.
"Gazi Židove", izvikano u povorci tisuća ljudi, dan nakon fizičkih napada na navijače kluba kojemu se pripisuje židovski identitet, upravo je Millov trgovac žitom. To nije izražavanje stava nego poziv na nasilje.
Psihologija mase: zašto pojedinac nestaje
Teško je povjerovati da bi većina sudionika tog kortea, sama na ulici, nekome u lice dovikivala o Auschwitzu. U masi to rade bez zadrške. Zašto?
Gustave Le Bon je 1895. u Psihologiji mase opisao čovjeka u masi kao nekoga tko silazi nekoliko stepenica niže na ljestvici civilizacije. Izdvojen može biti obrazovan pojedinac, a u gomili postaje biće nagona. Le Bon je istaknuo tri mehanizma:
1. Anonimnost: u masi nitko nije odgovoran pa se gubi osjećaj osobne odgovornosti.
2. Zaraza: emocija i ponašanje šire se gomilom poput bolesti, pa ono što jedan započne, deset ponovi, a stotinu pojača.
3. Sugestibilnost: pojedinac prestaje provjeravati ono što čini prema vlastitim mjerilima i preuzima mjerila gomile.
Socijalna psihologija 20. stoljeća za isti je fenomen uvela pojam deindividualizacije. Kada nestane osjećaj osobnog identiteta, nestaju i unutarnje kočnice.
Novija istraživanja tu sliku dodatno preciziraju, i to ne u korist Torcide. Masa nije bezumna. Ona ne gubi norme, nego preuzima norme grupe. Navijač u korteu nije izgubio razum, nego je svoj razum podredio onome što grupa smatra prihvatljivim.
Ako u nekoj skupini skandiranje Hitleru prolazi kao šala, onda je problem u kulturi te skupine, a ne u "trenutku ludila".
Iz toga slijede dva zaključka. Prvo, ljudi koji oblikuju norme grupe, dakle vođe, organizatori i oni koji započinju pjesme, nose posebnu odgovornost. Drugo, norme se mogu promijeniti, ali samo ako ponašanje ima posljedice. Masa se osjeća svemoćnom jer vjeruje da je nevidljiva. Pravna država postoji da bi je učinila vidljivom.
Za klasičnog liberala tu nema dvojbe: masa nema savjest. Ludwig von Mises u knjizi Ljudsko djelovanje (1949), u poglavlju o razumu, objašnjava da "samo pojedinac misli" te da "masa može djelovati, ali ne i razmišljati".
Stoga kolektivno djelovanje ne može biti izgovor jer kolektiv ne postoji odvojeno od ljudi koji ga čine. Svatko tko je u četvrtak vikao "Auschwitz" učinio je to svojevoljno.
Test za pravnu državu
Kazneni zakon pokriva ovakve slučajeve. Javno poticanje na nasilje i mržnju prema skupini zbog vjere, nacionalnog ili etničkog podrijetla kazneno je djelo. Zakon o sprječavanju nereda na sportskim natjecanjima predviđa zabrane prisustvovanja utakmicama. Problem nije u nedostatku zakona.
Problem je u tome što se navijačkim skupinama u Hrvatskoj predugo gleda kroz prste. Policija ih "prati", političari osuđuju, a onda se nakon nekoliko tjedana sve vrati na staro.
Postoji i neugodnija istina. Hajduk je u većinskom vlasništvu Grada Splita pa ovo nije privatna stvar jednog kluba i njegovih navijača. Kada klub u javnom vlasništvu navijačkoj skupini daje povlašten status, tribine i ulaznice, a ta skupina zaziva Hitlera, odgovornost se ne zaustavlja na policiji.
Test je jednostavan, a rok kratak:
1. Identifikacija. Korteo je sniman sa svih strana i snimke su javne. Ako policija u nekoliko tjedana ne identificira one koji su pjesmu započinjali i predvodili, to nije nemogućnost nego nedostatak volje.
2. Brzi postupci. Presuda za tri godine ne odvraća nikoga jer navijač koji danas ima 20 godina u međuvremenu zaboravi zašto je osuđen. Postupak mora biti brz, inače nije učinkovit.
3. Zabrane prisustvovanja s javljanjem u policiju u vrijeme utakmica. Za navijača nema teže kazne od toga da ne smije biti na tribini.
4. Odgovornost kluba. Hajduk mora prekinuti svaki povlašteni odnos s osobama koje policija identificira, umjesto da se zadovolji općenitim priopćenjem.
Ako ništa od toga ne bude provedeno, bit će to dokaz da je pravna država u Hrvatskoj stvar deklaracije, a ne prakse.
Znaju li oni uopće što skandiraju?
Pitanje je neugodno, ali ga treba postaviti: znaju li mladići koji su u četvrtak vikali "Ustaj, Adolfe" tko je bio Adolf Hitler? Znaju li što je bio Auschwitz, što je bila NDH i što se dogodilo Židovima u njihovu vlastitom gradu?
Podaci nisu ohrabrujući. Istraživanje MyPlace, koje je financirala Europska komisija, pokazalo je da mladi u Hrvatskoj slabo poznaju vlastitu povijest, a posebno Drugi svjetski rat. Dio ispitanika rekao je da o njemu u školi nije ni učio dok većina stavove o tom razdoblju formira pod utjecajem roditelja. Istovremeno je oko 70 posto mladih ocijenilo razdoblje NDH važnim ili vrlo važnim za hrvatsku povijest, što ga stavlja na treće mjesto po percipiranoj važnosti.
Zato treba podsjetiti na osnovno, bez ideoloških naočala.
Adolf Hitler bio je vođa nacističke Njemačke koja je pokrenula najkrvaviji rat u ljudskoj povijesti i provela industrijalizirano ubijanje oko šest milijuna Židova.
Auschwitz nije bio navijačka metafora nego tvornica smrti u kojoj su ubijani ljudi, uključujući djecu, samo zato što su rođeni kao Židovi. "Visoke peći" iz Torcidine pjesme nisu bile slikovit izraz. To su bili krematoriji.
NDH nije bila "hrvatska država" u smislu u kojem je to današnja Republika Hrvatska. Bila je marionetska tvorevina sila Osovine, a hrvatski narod o tome nitko nije pitao. Već u travnju 1941. donijela je rasne zakone po nacističkom uzoru, a u logorima poput Jasenovca ubijala je Srbe, Židove, Rome i hrvatske antifašiste. Većina Židova koji su živjeli na njezinu teritoriju nije preživjela rat.
Split ima i svoju lokalnu lekciju, samo nekoliko stotina metara od rute kortea. Splitska sinagoga, jedna od najstarijih u Europi koja je i danas u uporabi, ugrađena je u zidine Dioklecijanove palače. Dana 12. lipnja 1942. talijanski fašisti upali su u sinagogu, uništili stoljetnu kulturnu i arhivsku građu splitskih Židova te pretukli vjernike koji su bili na molitvi.
Obredni predmeti, arhivi i svici Tore spaljeni su na lomači nasred Pjace. Od otprilike 300 članova židovske zajednice, koliko ih je u Splitu živjelo uoči rata, polovica je ubijena u deportacijama ili je pala u borbi protiv okupatora. Na mjestu te lomače danas stoji spomen-ploča. Korteo je, vrlo vjerojatno, prošao nedaleko od nje.
Najveća je ironija pak u samom Hajduku. Kada su fašističke vlasti 1941. tražile da klub promijeni ime i zaigra u talijanskoj ligi, uprava i igrači su to odbili. U Libanonu je 1945. general Humblot, u ime francuskog lidera Charlesa de Gaullea, Hajduku uručio diplomu kojom ga je proglasio počasnom sportskom momčadi Slobodne Francuske.
Navijači koji danas pjevaju "Ajmo, ajmo, ustaše" navijaju za klub koji se protiv fašizma borio dok su ustaše i nacisti bili na vlasti. To ne znaju ili ih nije briga. Ni jedno ni drugo nije pohvalno.
Postoji i nešto još osnovnije što bi trebao znati svaki učenik osnovne škole: Židovi su narod, kao i Hrvati, Nizozemci ili bilo tko drugi. Nisu apstraktni neprijatelj, nisu navijački sinonim za protivnika i nisu metafora. To su ljudi s vlastitom poviješću, jezikom, vjerom i kulturom.
Hrvatski Židovi bili su liječnici, trgovci, knjižari i suosnivači splitskih banaka. Danas su hrvatski građani jednako kao i oni koji su ih u četvrtak zazivali u peći. A u istom tom ratu Hrvatska ima i stotine Pravednika među narodima, ljudi koji su riskirali vlastiti život da bi spasili židovske susjede. To su Hrvati kojima bi se mladi trebali ponositi.
Za klasičnog liberala tu je i dublja lekcija. Antisemitizam je, kao i svaki rasizam, u svojoj srži kolektivizam: pojedinca svodi na pripadnost skupini i sudi ga ne prema onome što je učinio, nego prema onome što jest po rođenju.
Liberalizam počiva na suprotnom načelu. Svaki čovjek je pojedinac, sa svojim pravima i vlastitom odgovornošću. Masa koja viče "Gazi Židove" i rasna politika koja ljude šalje u logore na temelju porijekla razlikuju se po razmjerima i posljedicama, ali ne i po logici.
Edukacija, međutim, nije zamjena za odgovornost. Bilo bi udobno zaključiti da su skandirali iz neznanja pa im treba samo više sati povijesti. Vjerojatnija je neugodnija istina: velik dio njih točno zna što znači Auschwitz i baš zato ga izvikuje, jer želi šokirati, provocirati i pokazati da im nitko ništa ne može.
Neznanje se liječi školom. Svjesno zlo liječi se samo posljedicama. Hrvatskoj trebaju oboje.
Kako sada kritizirati Beograd?
Hrvatski javni prostor s pravom godinama osuđuje srpske navijačke skupine koje na tribinama veličaju Ratka Mladića, crtaju mu murale i skandiraju o Srebrenici. Te su osude bile točne.
Nakon četvrtka one su izgubile vjerodostojnost. Ne može se s moralne visine prozivati beogradske tribine zbog veličanja ratnih zločinaca, a zatim šutjeti ili nalaziti opravdanja kada splitske ulice zazivaju Hitlera, Auschwitz i ustaše. Srpski mediji ovaj su argument već iskoristili, i u tome nisu pogriješili.
Torcida i Delije u ovome nisu protivnici nego dvije verzije iste pojave: plemenskog kolektivizma koji pojedinca svodi na pripadnika "našeg" stada, a druge na "njihove" koje treba gaziti.
Nacionalizam na tribini zajednički je neprijatelj liberalnog društva, bez obzira na boju dresa. Hrvatska će imati pravo kritizirati druge tek kada svoje počinitelje bude procesuirala jednako brzo kao što osuđuje tuđe.
Savjest nema kolektiv
Ono što se u četvrtak dogodilo u Splitu nije "dio navijačkog folklora" niti "provokacija prema Ajaxu" i nije "izolirani incident". Bio je to javni poziv na nasilje prema Židovima, izvikan u masi, uz slavljenje ideologija koje su ih ubijale.
Ljudi u masi su svjesni da su jaki samo dok su anonimni. Hrvatska država ima snimke, zakone i policiju. Nema više izgovora. Ako se za nekoliko mjeseci ispostavi da nitko nije odgovarao, poruka će biti jasna: u Hrvatskoj je dovoljno biti dio gomile pa da te zakon ne vidi. To bi bila veća sramota od same pjesme.
