Još otkako su ušli u Sabor, ne mogu se oteti dojmu da je Lijevo-zelena koalicija (stranke Možemo, Za grad, ORaH, Nova ljevica i ponekad Radnička fronta) zapravo HDZ-ov projekt jer sve što su dosad radili i za što su se zalagali išlo je savršeno na ruku vladajućima. To već postaje tradicija i ljevica je, po svemu sudeći, ne misli prekinuti.

Tako je Sandra Benčić, zastupnica stranke Možemo, prije par dana u HRT-ovoj emisiji "Otvoreno" uputila zahtjev da država "više ulaže u domaće proizvode zelene industrije". Kaže, moramo uvesti "zelenu javnu nabavu, posebno za škole i vrtiće kako bi u javnim ustanovama koristili domaće proizvode, a našim poljoprivrednicima osigurali tržište".

Ovakve priče navikao sam slušati od desnice, recimo Most je neko vrijeme bio baš naporan s takvim protekcionizmom ili ekonomskim nacionalizmom, ali nije me previše iznenadilo što se i krajnja ljevica priključila istim zahtjevima. Kako pomiriti socijalizam i državno subvencioniranje pojedinih kapitalista, to je već tema za neku žešću filozofsku raspravu, ali za takvo što mislim da ipak moraš biti totalni ekonomski analfabet ili barem filozofski nedosljedna osoba. No, ovdje je zanimljivo nešto drugo. Sagledajte to pitanje iz perspektive nekog HDZ-ovca.

HDZ vodi ovu državu uz pomoć nekolicine držača ljestava. HDZ odlučuje o javnoj nabavi i uvjetima. Nije teško zamisliti da oni objeručke prihvate ovako izdašan poklon s lijeva, pa HDZ samo traži načine kako će zadovoljiti svoje apetite. Nije teško onda ni zamisliti inflaciju poljoprivrednih zelenih firmi u vlasništvu rođaka i prijatelja vladajućih. Ljevica im konstantno daje ideje kako uzeti još više od građana i podijeliti novac među sobom i svojima. Andrej Plenković bi zapravo trebao nekako nagraditi "oporbu" jer takvu oporbu je samo mogao poželjeti.

Ljevičari u Saboru nisu stali samo na tome. Ivana Kekin, predsjednica Nove ljevice koja je koalicijski partner sa strankom Možemo, predlaže uvođenje novog poreza, pardon, "samodoprinosa" koji bi prisilno plaćali svi radnici u Hrvatskoj. On bi iznosio 0,5 posto plaće, a taj bi novac, prema njenoj viziji, bio utrošen za obnovu nekretnina stradalih u lanjskim potresima.

Sjetimo se samo prošlogodišnjeg Zakona o obnovi Zagreba i kako su se te iste lijeve stranke grebale da ga dobiju. HDZ-u je to, naravno, odgovaralo. Zakon je donesen (samo je stranka "Fokus" bila protiv) i već su osigurana ogromna sredstva, ali od obnove ni "o". I što ćemo sada? Isti oni koji su tada tražili da podstanari i radnici na minimalcu financiraju uglavnom bogate vlasnike nekretnina u centru Zagreba, sada žele da ti podstanari i radnici na minimalcu plate još više. Jer država je očito nesposobna da provede obnovu s postojećim novcem pa treba od ljudi izvući još više.

Kaže Kekin da to "nije porez nego samodoprinos koji bi bio obavezan za sve radnike". Oprostite, ali onda ne vidim razliku između tog doprinosa i bilo kojeg poreza. Čim čovjek nema izbora i mora to plaćati pod prijetnjom zatvora, to je porez. Ona kaže, "građani bi mogli o tome donijeti odluku na referendumu". Jedini pravedan referendum po tom pitanju bi bio onaj da svatko odluči za sebe hoće li uplatiti ili ne, inače je to porez 1/1.

Zatim, kaže Kekin, "taj bi novac bio potrošen 100% transparentno". Super mi je kako ljevica glumi oporbu, a u isto vrijeme ima hrabrosti ovako jamčiti za ponašanje vladajućih. Pa SVAKI porez se mora trošiti transparentno. I, što imamo od toga?

Uvijek me iznova fascinira kako ljevičari vjeruju u državu kao nešto natprirodno, nadljudsko, nešto savršeno. U njihovoj mašti, država je savršenstvo koje je u stanju riješiti svaki ljudski problem. U stvarnosti, država su Andrej Plenković i njegovi ministri. Oni odlučuju o nabavi i o potrošnji novca od poreza. Ali ljevičari, zbog svoje ideološke blokade koja im to ne dozvoljava priznati, uvijek će nanovo polagati maksimalnu vjeru u državu i tražiti još veće ovlasti, još više novca kojim će raspolagati - HDZ.

Koji vladar ne bi poželio takvu oporbu?