Kada ekonomski ljevičari krenu palamuditi o brizi za djecu što šivaju traperice, nogometne lopte i donje rublje, oni to ne čine jer ih je doista briga za djecu. Da ih je briga za bilo čiju djecu, ne bi bili ekonomski ljevičari. Riječ je o bezveznom virtue signalingu kojim se oni zapravo žele pohvaliti kako su humani i brižni. A upravo ekonomsko ljevičarenje, socijalizam i državna ekonomija skoro su pola stoljeća sav taj Treći svijet držale prikovanim u bijedi, gladi i siromaštvu. Vjerodostojnost toga je kao da s haknkrajc tetovažom na podlaktici ljudima govorite da ste filosemit.

U nesvrstanoj, jugoslavenskoj osnovnoj i srednjoj školi učili su nas kako je za sve njihove nedaće kriv grozni kolonijalizam, iako nisu znali objasniti kako to da silovito napreduju kolonije koje su to nastavile biti poput Hong Konga ili su se oslobodile ugnjetavača pa krenule u kapitalizam poput Južne Koreje i Singapura. Kolonijalizam je svakako bio grozan i nitko ne može opravdati brojne zločine i patnju, ali teško da je kriv što su neke države i gotovo pola stoljeća nakon ukidanja tapkale u mjestu ili čak značajno nazadovale.

Kada su Kina, Indija i mnoge druge nacije shvatile da je to jedini način da se othrvaju groznom siromaštvu i gladi, liberalizirale su i deetatizirale ekonomiju. U roku od samo nekoliko godina došlo je do strelovitog napretka, što je dokaz da problem uopće nije bio u kolonijalnom nasljeđu. Prema Jaredu Diamondu, antropologu i geografu, Kinezi su u samo dvadesetak godina učetverostručili per capita potrošnju mesa, jaja i mlijeka. Što vam to govori? Učetverostručenje je ogromna brojka. Ona vrlo jasno signalizira da je prije toga kineski narod bio polugladan i živio na riži i povrću. U drugim zemljama situacija je bila još gora.

Ono što svakako uznemiruje i brine je činjenica da naši ekonomski ljevičari (nažalost većina nacije), zanemaruju to da djeca u tim zemljama na rad u tvornice uglavnom odlaze voljom svojih roditelja. Sama pomisao kako je to plod neke iracionalne želje za zaradom, a ne krajnje nužde ultimativni je bjelački rasizam. Znate, dame i gospodo, ti ljudi vole svoju djecu jednako kao što su vas voljeli vaši roditelji i kao što vi volite svoju djecu.

Mislite da Bangladešani, Indijci ili Kambodžani, kada bi mogli, ne bi radije odabrali da njihovo dijete pohađa školu ili se nehajno igra u dvorištu? Ako ne mogu, a očigledno je da ne mogu, što ih onda tjera da djecu šalju u tvornicu? Pa tjera ih glad, siromaštvo, očaj i beznađe. Tih 50 ili 70 centi po danu za mnoge od njih je pitanje života i smrti.

Rasizam je u korijenu mnogih iracionalnih ideologija i paradigmi, čak i kada su nominalno tolerantne prema drugima i drugačijima. Samo osoba koja druge rase smatra manje vrijednima može pomisliti da tamo roditelji svoju djecu tjeraju na rad iz nekog drugog razloga, a ne iz krajnje egzistencijalne nužde. Korelaciju između dječjeg rada i siromaštva određenih zemalja jasno pokazuju i brojna ozbiljna istraživanja koja srećom pokazuju da je trend dječjeg rada u značajnom padu i da će uskoro biti iskorijenjen. Ne radi hrvatskih Facebook moralista što bi bolest liječili drugom bolešću, nego radi lijeka zvanog slobodno ili barem slobodnije tržište.

Osim latentnih rasista, kapitalizam i globalizacija ismijali su i demantirali i one otvorene, desničarske rasiste. Njihova teza o nekakvoj supremaciji bijele rase i nižoj vrijednosti svih drugih, polako ali sigurno postaje vic i odlazi u ropotarnicu povijesti.