Pučka pravobraniteljica okrivljuje poslodavce i privatni sektor za sve što je napravila država

U povodu Svjetskog dana socijalne pravde RTL je objavio članak u koji su uklopili izjave pučke pravobraniteljice Lore Vidović i Centra za mirovne studije (CMS) s prijedlozima i zaključcima koji bi trebali produbiti već ionako katastrofalno ekonomsko stanje Hrvatske.

Krenimo redom. Pučka pravobraniteljica upozorava da petina stanovništva Hrvatske živi na rubu siromaštva i da je siromaštvo višestruko prisutnije u ruralnim područjima, a socijalne naknade ne omogućuju zadovoljavanje osnovnih životnih potreba.

Poslodavci ne mogu biti odgovorni za katastrofalni zakon

"Unatoč rastu potražnje za radnicima te konstantnom padu broja nezaposlenih, pronalazak posla i dalje ne znači izlazak iz siromaštva jer je posao i dalje lakše izgubiti nego pronaći, pogotovo starijima. Nerijetko trgovačka društva imaju politiku zapošljavanja mlađih radnika, a restrukturiranja znače otkazivanje radnicima starije dobi, pod izlikom tehnološkog viška. Pritom, poznata je i praksa kontinuiranog sklapanja ugovora na određeno vrijeme što može potrajati i dulje od desetljeća."

Umjesto napada na poslodavce, pravobraniteljica bi se mogla (ali neće) obratiti svojim šefovima u Vladi. Država je ta koja isplaćuje poticaje za zapošljavanje mladih pa je sasvim normalno i logično da će tvrtke zapošljavati mlađe osobe. Kad bi država ukinula poticaje, možda ne bi bilo diskriminacije na temelju dobi. Ponavljam, država je ta koja ovdje potiče diskriminaciju.

Ugovori na određeno vrijeme su potpuno logična posljedica hrvatskog Zakona o radu. Da pravobraniteljica stvarno želi da takvih ugovora bude manje, onda bi tražila od Vlade da omogući lakše otpuštanje radnika kao što je to praksa u puno progresivnijim društvima, na primjer u skandinavskim zemljama. Fleksibilnije tržište rada znači bolji izbor za radnike i nezaposlene te bolju plaću.

Znam da je nekima to teško shvatiti, ali nisu poslodavci ti koji uništavaju hrvatsku radnu klasu i od nje prave siromahe, država to čini. Da nema tih "groznih" poslodavaca, nitko ne bi ni imao posao - ni mladi ni stari. Gospođo, pokažite malo poštovanja prema onima koji uplaćuju najviše poreza i koji vam omogućuju lijep život na njihov račun.

Nekoliko činjenica o svijetu danas

A potom ulijeće Centar za mirovne studije sa svojim fantomskim tezama koje pokazuju da ti ljudi doslovno ne znaju o čemu pričaju. Pazite ovo:

"Iako naizgled živimo u najbogatijem razdoblju u povijesti, globalne nejednakosti raspodjele bogatstva, resursa i moći, podsjećaju na razdoblje prije Prvog svjetskog rata. Tada je u zapadnoj Europi bogatstvo bilo koncentrirano u rukama obitelji koje su imale nerazmjernu političku moć i koje su krojile politike u svoju korist."

Ne, mi ne živimo "naizgled" u najbogatijem razdoblju u povijesti, mi živimo REALNO u najbolje vrijeme ikada u povijesti čovječanstva. Kako znam? Svi podaci to potvrđuju. Prosječni životni vijek danas je duži nego ikada (znači li to našim mirovnjacima išta?); iako se svjetska populacija konstantno povećava, udio i broj onih koji žive u ekstremnom siromaštvu se smanjuje, povećavaju se šanse preživljavanja raka, pismenost stanovništva nikada nije bila na većoj razini...





Samo tijekom zadnjih 30 godina udio siromašnog stanovništva svijeta pao je s 36 na 9 posto. Ali hej, to su samo činjenice i brojke koje bez sumnje pokazuju da je svijet sve bolje mjesto za život. Ne dajte da vas one smetu od vaše ideologije po kojoj je problem dok god postoji netko tko je, nedajbože, bogatiji od mene.

Opet su proširili onaj raskrinkani mit o tome kako 26 najbogatijih stanovnika svijeta ima više imovine od siromašnije polovine (taj Oxfamov podatak je pobijen ovdje).

A koje je po njima rješenje? Više oporezivanja!

"...Stoga je važno da države rade na smanjenju nejednakosti, kroz pravedne porezne politike, osiguravanje mogućnosti za rad, dostojanstvenih plaća i uvjeta rada, adekvatne javne zdravstvene zaštite za sve, mirovina koje omogućuju dostojan život u starosti, socijalne zaštite i prava na obrazovanje i stanovanje", istaknuli su iz CMS-a. Tako će i Hrvatska, zaključuju, "biti korak bliže socijalnoj državi, a i političari koji ističu prioritete kao što su demografska obnova, zaustavljanje iseljavanja mladih te povećanje kvalitete života običnih građana, bit će bliže njihovom ostvarenju".

Podsjetimo samo da velika većina onih koji žive u ekstremnom siromaštvu živi u dvije zemlje: Nigeriji i Indiji, s time da se Indija već desetak godina uspješno bori protiv siromaštva te se u toj zemlji siromaštvo konstantno smanjuje. Problem je u Nigeriji, Zimbabveu, Centralnoafričkoj Republici i još nekolicini afričkih zemalja gdje se siromaštvo u zadnje vrijeme povećava.

Kako će tim ljudima pomoći ako Hrvatska još više poveća poreze? Kako bi tim ljudima u Nigeriji pomoglo kad bi zemlje s najbogatijim stanovništvom - poput Švicarske, Norveške i SAD-a - još više podigle poreze? Nikako! To ne bi pomoglo baš nijednoj siromašnoj osobi da se izvuče iz siromaštva. Čak i kad bi bogate zemlje uzele sve svojim bogatašima i poslale taj novac u Nigeriju, to opet ne bi spasilo nijednog siromaha u Nigeriji jer ta pomoć do njih ne bi došla. Riječ je o korumpiranim državama gdje vladajući troše međunarodnu pomoć na učvršćivanje svoje vlasti i ne daju leteći jeb za svoje siromašno stanovništvo koje doslovno umire od gladi.

Stoga su ovakvi prijedlozi urnebesno glupi i njihova implementacija bi bila pogubna za Hrvatsku i za svijet. Ako želite uništiti gospodarski rast, zapošljavanje i poboljšanje životnih uvjeta, samo poslušajte organizacije kojima smeta bogatstvo više nego siromaštvo. One znaju kako stvoriti i povećati siromaštvo.

Popričajmo malo o nejednakosti jer ekonomska nejednakost je njihova omiljena tema, ono što ih najviše svrbi. Postoji način na koji ekonomisti mjere nejednakost u primanjima, to je GINI koeficijent. Prema podacima Eurostata, Hrvatska ima GINI na razini znatno nižoj od EU prosjeka i on kod nas iznosi 29,9. To znači da je kod nas nejednakost relativno niska. Za usporedbu, u Irskoj GINI iznosi 30,6 što znači da je tamo nejednakost u primanjima veća nego kod nas. Ako je ta nejednakost sama po sebi toliko grozna stvar, kako to da onda Irci ne dolaze masovno živjeti u Hrvatsku, a ne obratno? Nema logike, zar ne?

To vam je, dame i gospodo, zato što nejednakost u primanjima nije problem u društvu normalnih ljudi koji shvaćaju da ne moramo svi zarađivati jednako jer nismo svi jednako produktivni, vrijedni niti inovativni. Problem je kad nejednakost ne proizlazi iz našeg rada i sposobnosti na slobodnom tržištu, već kad tog slobodnog tržišta nema. Kad nejednakost proizlazi iz odluka ogromne i korumpirane države koja bira pobjednike i gubitnike na tržištu, kao kod nas. Onda su ljudi, naravno, nezadovoljni pa napuštaju zemlju i idu tamo gdje je nejednakost u primanjima veća, ali je sustav pravedniji. A irski sustav je pravedniji od našeg zato što se država manje petlja u ljudske živote i upola manje troši.

Kako onda smanjiti siromaštvo?

Da zaključimo, ako vas stvarno zanima kako postići socijalnu pravednost, odgovor je vrlo jednostavan. Trebamo tražiti od države suprotno od onoga što smo tražili dosad. Umjesto što tražite povećanje korumpirane države, trebamo je ograničiti. Umjesto što tražite njeno poskupljenje, trebamo je učiniti jeftinijom i efikasnijom. Umjesto što tražite povećanje socijale, trebamo gledati kako da ljudi postanu neovisni i produktivni, tako da bez problema sami mogu zaraditi za svoju obitelj.

Ljudi nisu lijena bića, oni će sami uvijek naći izlaz iz siromaštva ako im sustav to omogući. Ona država koja daje mogućnost da siromašna osoba s dobrim idejama postane superbogata - ta država može postići socijalnu pravdu. Svaka druga ne.