Francuski predsjednik Emmanuel Macron trebao je znati da će njegovi komentari o Africi na summitu G-20 ovog mjeseca izazvati ljutitu reakciju. Odgovarajući na pitanje novinara o tome zašto nema Marshallovog plana za najsiromašniji kontinent, naveo je "civilizacijske" probleme koji su različiti od onih s kojima se Europa suočavala nakon Drugog svjetskog rata: "Neuspjeh države, složeni demokratski prijelazi, demografska tranzicija". Kasnije je još dodao kako "u nekim [afričkim] zemljama danas svaka žena rodi sedmero ili osmero djece".

Nije trebalo proći dugo da krenu optužbe za rasizam i ahistoricizam koje su poplavile društvene mreže, a uslijedili su i novinarske kritike. Ovo je bilo potpuno predvidljivo. Djelomično zbog povijesne traume ropstva, kolonijalizma i rasističkog diskursa koji su njeguju, kada bijeli ljudi koriste pojmove poput "civilizacijskog" u odnosu na probleme u Africi, ono što mnogi crni Afrikanci čuju je: "Vaša civilizacija je inherentno inferiorna našoj. Vi ste zaostali i primitivni", piše Remi Adekoya za Foreign Policy.

Takve reakcije su razumljive i čak važne za provjeru štetnih pripovijesti o kontinentu. Ali pretpostavljajući najgore od Macrona - i odbijajući se baviti širom analizom njegovih afiniteta u Africi - njegovi su kritičari krivi za istu inteligencijsku lijenost koju često pripisuju praćenju jednostavnih stereotipa o Africi. Macron je ukazao na tri glavna izazova s ​​kojima se danas suočava kontinent: demografija, demokracija i neuspješne države. U pravu je po svim pitanjima.

Po pitanju demografije, neki kritičari zakačili su se na Macronovu pogrešnu tvrdnju da prosječna afrička žena ima "sedam ili osam" djece. Ustvari, jedina afrička zemlja s tako visokom stopom fertiliteta je Niger sa 7,6 djece po ženi. Iako je francuski predsjednik pretjerao, njegov temeljni podatak o opasnim demografskim trendovima je točan. U 19 od 54 zemlje Afrike, prosječna žena ima pet ili više djece, dok je u 36 od njih stopa fertiliteta 4,0 ili više. To su zabrinjavajući brojevi na kontinentu gdje već postoje 233 milijuna gladnih ili pothranjenih ljudi u subsaharskoj regiji. Dodajmo tomu činjenicu da je broj Afrikanaca koji žive u krajnjem siromaštvu porastao s 280 milijuna u 1990. godini na 330 milijuna u 2012. "zbog rasta stanovništva", prema studiji Svjetske banke iz 2016. godine i postaje još jasnije da je općenito visoka plodnost kontinenta problem koji mora biti hitno riješen.

Snažan rast populacije mogao je biti motor za razvoj kad bi se kreativnost Afrikanaca adekvatno iskorištavala. Ali loše upravljanje i neadekvatna infrastruktura - koja je sama proizvod lošeg upravljanja - pretvorila ga je u katastrofu. Ružičasta gospodarska budućnost koja se predvidjela tijekom "buđenja Afrike" početkom 2000-ih sada izgleda suviše optimistična: nedavne projekcije Svjetske banke daju subsaharskoj ekonomiji Afrike "samo mali" rast iznad rasta stanovništva. To nije rasizam; To je stvarnost.

Macronovu tvrdnju o "neuspjelim državama" također potvrđuju činjenice. Prema Indeksu nestabilnih država iz 2017. godine, 14 od 20 najnestabilnijih zemalja na svijetu nalaze se u Africi: Burundi, Srednjoafrička Republika, Čad, Demokratska Republika Kongo, Etiopija, Eritreja, Gvineja, Gvineja Bisau, Niger, Nigerija, Somalija, Južni Sudan, Sudan i Zimbabve. Ove zemlje imaju zajedno populaciju od otprilike 530 milijuna ljudi, što znači da oko polovine svih Afrikanaca žive u nestabilnim državama. I nesigurnost je u usponu. Izvješće Zaklade Mo Ibrahim, koja istražuje afričke percepcije upravljanja, otkriva "izražen i zabrinjavajući" pad "sigurnosti i vladavine zakona" u 33 zemlje, a te države čine gotovo dvije trećine stanovništva kontinenta. Ti se problemi ne smiju svesti na minimum kao izolirani slučajevi. Oni čine obrazac - a posebno zabrinjavajuće za milijune Afrikanaca koji su prisiljeni živjeti u stanju stalne nesigurnosti.

Konačno, Macronov komentar o "složenim demokratskim prijelazima" također je prilično očita istina. Put prema demokraciji u Africi nije bio gladak. Do kraja Hladnog rata, 1989. godine, na kontinentu su postojale samo dvije "izborne demokracije" - zemlje koje su održavale redovne izbore, prema američkoj neprofitnoj organizaciji Freedom House. Do 2007. broj je porastao na 24. Međutim, tijekom posljednjeg desetljeća pada na 20, dok su zemlje poput Malija, Nigera i Mozambika skliznule natrag prema autoritarnosti. Drugi, poput Sudana, Eritreje i Angole, ostali su stalno autoritarni. Zambija je također odnedavno u tom krugu zemalja jer je vlada sve više represivna.

Čak i među onim narodima koji su klasificirani kao izborne demokracije, malo ih je uživalo u vrsti dobre vladavine koju bi popularna suverenost trebala proizvesti: vladavina zakona, poštivanje ljudskih prava i uravnoteženi gospodarski razvoj. U mojoj zemlji, Nigerija - najbrojnija nacija i demokracija u Africi - stotine nenaoružanih civila ubijene su od strane državnih snaga sigurnosti u posljednje dvije godine, uključujući članove šijitske vjerske skupine i pro-Biafra agitatore koji zagovaraju odcjepljenje jugoistočne Nigerije. Korupcija i nejednakost u zemlji su ogromni.

Dakle, tko ili što je kriv za sve ovo? Kad god bijeli političar ili neka druga osoba visokog profila portretira Afriku na nezahvalan način, zajednička reakcija među afričkim intelektualcima jest naglasiti kolonijalizam i ropstvo kao "korijen" uzroka bilo kojeg problema koji se ističe. Neslaganje s ovim stajalištem obično se pripisuje rasizmu ili želji da zanemari zločine europske imperijalističke prošlosti.