Marksizam je trebao donijeti mnogo pozitivnih promjena, uključujući stvaranje besklasnog društva koje živi u miru. Na ove ambiciozne ciljeve može se dodati značajno smanjenje količine radne snage koja je potrebna od proletarijata.

Kako je Rodney G. Peffer sa Sveučilišta u San Diegu pisao u knjizi iz 2014. "Marksizam, moral i socijalna pravda", Karl Marx je vjerovao da je smanjenje potrebnog vremena za rad..."apsolutna nužnost". Tvrdio je da pravo bogatstvo ukuplja razvijenu produktivnu snagu svih pojedinaca. Više nije vrijeme za rad, nego raspoloživo vrijeme koje je mjera bogatstva. "Njemački ekonomist nije ni sanjao da će slobodnotržišni sistem postići njegove ciljeve", napisao je Peffer u svojoj knjizi.

Broj sati rada po danu mijenjao se kroz ljudsku povijest. Na temelju svojih zapažanja postojećih društava lovaca i sakupljača, znanstvenici procjenjuju da su naši preci radili negdje između 2,8 i 7,6 sati dnevno. Međutim, nakon što su osigurali hranu za taj dan, zaustavili su se. Radno opterećenje bilo je relativno nisko, ali takav je bio i njihov životni standard. Bogatstvo naših predaka bilo je ograničeno na težinu posjeda koje su mogli nositi na leđima s jednog mjesta na drugo.

Prije otprilike 12.000 godina ljudi su se počeli smirivati, obrađivati ​​usjeve i uzgajati domaće životinje. Ukupan broj radnih sati porastao je, jer su ljudi spremni žrtvovati slobodno vrijeme u zamjenu za stabilniju opskrbu hranom. Budući da je umjetna rasvjeta bila prilično skupa, dnevno svjetlo je utjecalo na količinu posla koji bi mogao biti učinjen bilo koji dan. Ljeti, većina ljudi je radila između 6 i 10 sati na poljima i dodatnih 3 sata kod kuće. Zimi je broj radnih sati bio 8. Zbog vjerskih razloga nedjelja je bila slobodan dan, a mnogočlana obitelj je u blagovaonici razbijala monotoniju poljoprivrednog života.

Naša očekivanja o tome što čini dobru ravnotežu između posla i života su očito vrlo različita od onih lovaca-sakupljača i poljoprivrednika. Stoga je smisleno usporediti današnje opterećenje s onim na početku industrijske revolucije.

Godine 1830. radni tjedan na industrijaliziranom Zapadu bio je u prosjeku oko 70 sati ili, isključujući nedjelje, 11,6 sati rada dnevno. Do 1890. pao je na 60 sati tjedno ili 10 sati na dan. Trideset godina kasnije, radni tjedan u naprednim društvima iznosio je 50 sati ili 8.3 sati tjedno. Danas ljudi u naprednim društvima rade manje od 40 sati tjedno. To još uvijek iznosi otprilike 8 sati dnevno, jer radnici obično ne rade subotom. Rođen je "vikend".

Ukupan broj radnih sati smanjio se onako kako se povećava bogatstvo. Jasno, što bogatija zemlja, to manje ljudi moraju raditi. Do podataka za zemlje u razvoju teško je doći, ali prosječni broj odrađenih sati po radniku u zemljama s visokim dohotkom smanjio se s 2.123 u 1950. na 1.732 u 2017. To je pad od 18,4 posto. Na temelju dostupnih podataka naprednih zemalja, Nijemci rade najmanje sati (1.347), a Singapurci rade najviše (2.237). S 1.763 radnih sati godišnje, Sjedinjene Države su bile u sredini razvijenih zemalja 2017. godine.



U istom razdoblju, prosječni BDP po osobi prilagođen inflaciji i kupovnoj moći porastao je za 483 posto u Njemačkoj, 1,376 posto u Singapuru i 290 posto u Sjedinjenim Državama. Sveukupno, BDP po glavi stanovnika u zemljama s visokim dohotkom porastao je s 9.251 dolara na 47.149 dolara (u vrijednosti dolara iz 2016.) ili 410 posto.

Dakle, ljudi zarade više novca u zamjenu za manje posla. Ali, uživaju li još više slobodnog vremena? Međunarodne usporedbe su teške, no Time je objavio istraživanje, koje provodi Američki ured za statistiku rada, utvrdivši da su Amerikanci u prosjeku uživali 5,24 sati slobodnog vremena dnevno u 2017. godini. To je 2,5 posto više nego kada je istraživanje započelo u 2003. godini. Predstavljaju li SAD globalni trend, još uvijek ne možemo sa sigurnošću znati. Ipak, neporecivo je da ljudi imaju više slobodnog vremena nego što su nekad imali - barem od uvođenja kapitalizma i liberalne demokracije.

Marx je pogriješio o mnogim stvarima. Poznato je, mislio je da bi tržišno natjecanje umanjilo dobit. No, kao što Johan Norberg iz Instituta Cato ističe u svojoj knjizi "Napredovanje: deset kriterija za promatranje budućnosti", Marx je proživio razdoblje golemog obogaćivanja zapadnoga radnika. "Kad je Marx umro 1883.", piše Norberg, "prosječni Englez bio je tri puta bogatiji nego što je bio kad je Marx rođen, 1818. godine." Zaokupljen svojim pogrešnim idejama, Marx nije mogao vidjeti što se zapravo događa oko njega.

Marxovi učenici iz Kube i Venezuele, Južne Afrike i Zimbabvea čine istu pogrešku danas. Opterećeni ideološkom mržnjom prema slobodnom tržištu, odbijaju uvidjeti da je kapitalizam isporučio ono što je Marx odavno želio - manje posla i veće zarade. Plus ça promjena...

O autoru: Marian L. Tupy je viši politički analitičar u Cato institutu i urednik stranice Human Progress