Dualni model obrazovanja je nešto najbolje što se dogodilo hrvatskom obrazovnom sustavu od osamostaljenja RH, nešto što se davnih dana trebalo učiniti, ali zbog političkih i sindikalnih lobija koji svaku reformu maksimalno koče i onemogućuju, to je bilo nemoguće izvesti.

O čemu je riječ? "To su zanimanja gdje su učenici ujedno i radnici kod poslodavaca - jedan tjedan radi, a jedan tjedan je u školi. Kada je učenik u školi onda ima relativno malo opće obrazovnih predmeta. No nemojmo zaboraviti da opće obrazovne predmete ima u osnovnoj školi te da i u strukovnom dijelu također postoje elementi opće obrazovnih predmeta koji se odnose i na društveno-humanističko područje", izjavila je ministrica znanosti i obrazovanja Blaženka Divjak.

To je nešto što zapadna Europa prakticira već desetljećima, na prvo mjesto stavlja praksu i na taj način priprema učenike za tržište rada te preventivno djeluje na stanje zaposlenosti. Zbog toga je trebalo mijenjati satnicu u srednjim školama, što je dovelo do viška pojedinih nastavničkih kadrova pa je sasvim očekivano podignuta frka u medijima. Učitelji se bune, novinari se bune. Ne odgovara im jer to nije ona "reforma" koju su oni željeli. Ali ministrica je na novinarsko pitanje što će biti s profesorima koji su višak, dala najlogičniji odgovor:

"Ne može se satnica prilagođavati profesorima, nego je potrebno da se profesori prilagode potrebama učenika. U tom smislu imamo mehanizam zbrinjavanja tehnoloških viškova, ali isto tako očekujemo da se profesori prekvalificiraju kada je to potrebno i da svi učino cjeloživotno."

To je izazvalo buru negativnih komentara na društvenim mrežama. Učitelji, profesori, novinari se pokušavaju sprdati jer "prekvalifikaciju" doživljavaju kao nešto negativno, ispod časti. Riječ je o zaostatku iz bivšeg režima jer u socijalizmu je normalno da tvornica postoji radi radnika, bolnica radi liječnika, a škola radi - učitelja.

U tržišnoj ekonomiji sve je okrenuto interesima potrošača i vrijeme je da se naše državne institucije okrenu istom cilju. Tvornica ne postoji radi radnika nego radi kupaca koji su zainteresirani za njene proizvode. Kada kupci prestanu iskazivati interes za te proizvode, tvornica se prilagođava novim interesima ili se jednostavno gasi. Isto tako, škola ne postoji radi učitelja i njihovih hirova, već da bi pripremala djecu i mlade za buduća zanimanja koja sami učenici izaberu. Kao što se vodstvo i radnici tvornice trebaju prilagoditi potrebama tržišta, tako se i učitelji trebaju prilagoditi potrebama tržišta rada.

Prekvalifikacija ne bi trebala biti ništa "ispod časti", već normalna pojava koja nam omogućuje da ostanemo konkurentni na tržištu rada. Za većinu Hrvata ovaj koncept je nezamisliv. Tome u prilog ide statistika Eurostata iz 2016. godine, koja kaže da samo 3 posto Hrvata starosti između 25 i 64 godine sudjeluje u nekom obliku edukacije. Po tome smo pri samom dnu EU, a gori od nas samo su Slovaci, Rumunji i Bugari. S druge strane, u nordijskim zemljama taj je udio najviši u EU: u Danskoj 27 posto, u Švedskoj 29 posto, Finskoj 28 posto. Ipak, u cijeloj Europi prednjači Švicarska gdje svaka treća osoba starija od 25 godina sudjeluje u cjeloživotnom obrazovanju. Švicarska je ujedno, po BDP-u per capita, najbogatija nacija u svijetu.

Ono što je Švicarcima normalno, za Hrvate je ponižavajuće i ispod časti.