Krešo Beljak pokušava reformirati HSS čudnom kombinacijom socijaldemokracije, društvenog progresivizma, konfuznim kombiniranjem socijalizma i ekonomskog liberalizma, jugonostalgijom i antiklerikalizmom, te nema koherentnu političku ideju. Beljakov prekid s dosadašnjim politikama HSS-a je doveo do raskola unutar stranke i traženja nove političke paradigme. Očigledno nije imao pripremljen plan u kojem smjeru gurnuti „novi“ HSS, već je planirao da će se taj proces političkog redefiniranja dogoditi spontano. U tom svom političkom traženju on zvuči konfuzno i nekoherentno te nabacuje razne ideje gledajući za koju će se potencijalni glasači uhvatiti.

To političko pecanje se do sada pokazalo kao dobra strategija za samog Beljaka, koji se profilirao kao nova snaga koja razmišlja moderno i voli sve što vole mladi, ali je sami HSS imao jako malo koristi od toga. Dapače, Beljak je otuđio tradicionalno biračko tijelo i pitanje je hoće li ga moći nadoknaditi. Igra na političku kartu progresivizma i mladenačke radoznalosti, ali je pitanje koliko mlade zaista zanima glasanje za stranku koja se zove Hrvatska SELJAČKA stranka. Bez obzira na to koliko Beljak imao koristi od individualnog PR-a i stvaranja slike modernog, progresivnog, radoznalog i zaigranog mladića, pitanje je koliko političke koristi ima u tome za HSS. To je ipak puno više teren SDP-a, Živog zida i eventualno Mosta (iako ovi zadnji to slabo iskorištavaju), a ne HSS-a.

Iako se udaljio od stavova koje je HSS zagovarao prije njegovog dolaska na vlast, ipak je zadržao „seljaštvo“. Tako Beljak tvrdi da su mali poljoprivrednici nositelji gospodarskog razvoja te da bez jakog seljaka nema jakog grada. Koliko ima istine u tome?

Danas u poljoprivredi radi nešto manje od 2% ljudi u Hrvatskoj, a poljoprivredna proizvodnja je jako subvencionirana. Prema podacima Državnog zavoda za statistiku u srpnju 2017. godine je u poljoprivredi radilo 22.211 ljudi, a OPG-ova ima nešto više od 161.000. Tek nešto više od 105.000 njih ima više od jednog hektara zemlje. Zanimljiv je podatak da gotovo 45 posto naših »obiteljskih« gospodarstava, njih više od 70 tisuća, ima jednog člana. Dva člana broji tek preko 56 tisuća OPG-ova, a tri njih nešto manje od dvadeset i tri tisuće. OPG-ova s četiri člana obitelji manje je od deset tisuća, a s pet članova ih ima tek oko dvije tisuće. Iz ovih podataka već postaje jasno da poljoprivrednici nisu nositelji gospodarskog razvoja. Da je poljoprivreda nositelj gospodarskog razvoja, onda bi poljoprivredne regije bila gospodarski najproduktivnije, a ne najsubvencioniranije.

Predodžba da država ne „brine“ o poljoprivrednicima je sasvim kriva, jer su potpore poljoprivredi od 2003. do 2016. narasle za 150%, više nego dvostruko. Dobar dio tih poticaja je otišao i velikim kompanijama, poput Belja koji je dio Agrokor grupacije. Ali teško se može tvrditi da poljoprivrednici nisu dosta zaštićena kategorija stanovništva. Dapače, oni su jedna od privilegiranih kategorija stanovništva jer država oporezivanjem prikuplja sredstva za njihovo financiranje.

Naravno da nisu svi poljoprivrednici neto primatelji iz državnog proračuna i da sigurno postoji velik dio onih kojima država više otežava nego što pomogne. Nedavno istraživanje Ekonomskog instituta u Zagrebu je došlo do rezultata da je smanjivanje poreznog opterećenja 5 puta efikasnije od subvencioniranja. Pravi poljoprivrednici moraju shvatiti da im država radi medvjeđu uslugu i subvencioniranjem im dugoročno ne pomaže. Ono što bi pravim poduzetnicima pomoglo je skidanje države s vrata, a ne subvencioniranje šakom i kapom po sumnjivim uvjetima. Ako se svima naveliko dijele novci, onda oni koji stvarno zaslužuju nekakve olakšice i poticaje ostaju uskraćeni jer bi dobili više pojedinačno da se riješe neproduktivnih i fiktivnih poljoprivrednika kojima nije u interesu obavljanje poljoprivredne djelatnosti nego sisanje državnih poticaja.

Kao i mnogi drugi, poljoprivrednici trebaju „očistiti“ vlastite redove ili tražiti od nadležnih institucija da to učine, a ne zagovarati veće subvencije koje im u dugom roku neće pomoći kao skidanje države s vrata.



Gospodinu Beljaku bi trebalo objasniti da osnova gospodarskog razvoja nije poljoprivreda, a pogotovo ne mala i parcelizirana. Trend zadnjih stoljeća je prema okrupnjivanju poljoprivrednih zemljišta, profesionalizaciji poljoprivrede, obrazovanju u poljoprivredi i mehanizaciji. Zemlje s najuspješnijom i najproduktivnijom poljoprivredom nisu one s malim poljoprivrednim gospodarstvima nego s profesionalno i znanstveno vođenim velikim poljoprivrednim površinama.

Hrvatska zaista je zemlja malih poljoprivrednika i mikro poljoprivredna zemljišta (ispod 2 hektara) te mala poljoprivredna zemljišta (2-20 hektara) čine više od 90% poljoprivrednih zemljišta. Time pripada zemljama EU s najmanjim zemljištima, skupa s Grčkom, Ciprom, Rumunjskom, Poljskom, Slovenijom i Maltom. Poljoprivredno najproduktivnije zemlje kao Njemačka, Ujedinjeno Kraljevstvo, Francuska i Danska imaju puno veća poljoprivredna zemljišta te u tim državama velika poljoprivredna zemljišta (više od 100 hektara) i srednja (od 20 do 100 hektara) čine osnovu poljoprivredne proizvodnje, prelazeći 50% tipova zemljišta po veličini. Ako poljoprivredno najproduktivnije države stavimo u odnos s Hrvatskom, vidimo da imaju više od 50% velikih poljoprivrednih površina dok tolikih poljoprivrednih površina u RU ima manje od 10%.

Samo za usporedbu, iako se ne može uspoređivati veličina zemljišta u SAD-u i EU, prosječna veličina poljoprivrednog zemljišta u SAD-u je blizu 180 hektara. Poljoprivredna zemljišta u EU i SAD-u bilježe stalno povećanje prosječne površine što ekonomijom obujma čini proizvodnju po jedinici proizvoda jeftinijom, efikasnijom i produktivnijom.

Slika 2. Udio farmi po veličini za 2013. g. (plavo = velika poljoprivrednog zemljišta veća od 100 hektara; narančasto = srednja poljoprivredna zemljišta od 20 do 100 hektara; svijetlozeleno = mala poljoprivredna zemljišta od 2 do 20 hektara; zeleno = mikro poljoprivredna zemljišta manja od 2 hektara) - Eurostat


 

Prema svim dostupnim dokazima teza g. Beljaka o tome da su mali poljoprivrednici osnova gospodarskog napretka je sasvim pogrešna. Ne samo da nisu osnova općeg gospodarskog napretka, nego mala poljoprivredna gospodarstva nisu ni osnova poljoprivrednog razvoja. Današnja poljoprivreda nije jednostavna djelatnost koju obavljaju neobrazovani seljaci, već zahtijeva široko i temeljito znanje ne samo agronomije nego i kontinuirano praćenje tehnoloških promjena i inovacija u raznim znanstvenim poljima od genetike, biologije, ekonomije pa sve do robotizacije i informatičkih tehnologija.

Poljoprivreda u 21. stoljeću ne ovisi o malim poljoprivrednicima. Ona zavisi o dobro obrazovanim stručnjacima ne samo iz agronomije, nego i povezanih disciplina. Poljoprivreda se automatizira te je potreban sve manji broj ljudi za proizvodnju sve većeg outputa.

Beljakova izjava nema puno veze sa stvarnošću i zagovara ideju koja je napuštena još za vrijeme Prve industrijske revolucije, pa i ranije. Čak i s političkog stajališta izjava nema baš puno smisla jer poljoprivrednici čine relativno mali dio glasačkog tijela. Najveći problem je taj što perpetuira nazadne ideje o poljoprivredi i potrebi da se „mali poljoprivrednik“ i dalje subvencionira kao još jedan od proračunski privilegiranih subjekata. Naravno da je poljoprivreda važna, ali ona treba pratiti moderne trendove kao i sva ostala područja gospodarske djelatnosti. U ovom trenutku je jasno da subvencioniranje malih i slabo obrazovanih poljoprivrednika ne dovodi do pozitivnih rezultata i rasta poljoprivredne proizvodnje. Ono što poljoprivredi treba nisu „mali poljoprivrednici“, već ozbiljni i dobro obrazovani poljoprivrednici koji neće obavljati odabranu gospodarsku djelatnost zbog poticaja nego zbog gospodarske isplativosti, a okrupnjivanje zemljišta je preduvjet za to.