Ako izuzmemo užasno dosadnog i lošeg moderatora, tribina Svjetskog saveza mladih "Sloboda govora mržnje" bila je prilično dobra i zanimljiva. Za to su se pobrinuli gosti. Aleksandar Musić, društveni analitičar je izmasakrirao tezu da govor mržnje mora biti zakonom zabranjen i kažnjiv te je objasnio zašto svaki govor, osim prijetnji nasiljem i poziva na nasilje, treba biti slobodan u liberalnoj demokraciji. O toj temi smo već puno pisali. Odvjetnica Vesna Alaburić je objasnila kako to funkcionira u hrvatskom pravosuđu, a pater Petar Nodilo (Bitno.net) je bio također zanimljiv, samo što je malo odlutao od teme pokušavajući napasti "strahote današnjeg liberalizma" - naravno, bezuspješno, jer ga je Musić ispravno podsjetio kako kršćanske obitelji danas žive bolje i u većem blagostanju nego bilo kad u povijesti.

Međutim, mene je posebno naživciralo nešto što se dogodilo na kraju tribine. Jedan mlađi gospodin iz publike (vjerojatno student) je pokušao postaviti pitanje, vrlo neartikulirano, a njegova teza bi se mogla sažeti ovako: mediji su danas gori nego ikada, posebno opasni zbog mogućnosti širenja lažnih vijesti. Kako to riješiti? Ivana Petrović, novinarka Nove TV odgovorila je kako bi rješenje bilo u licenciranju novinarstva. Nažalost, moderator mi nije dopustio da joj postavim pitanje jer je tribina bila gotova, a htio sam čuti kako bi ona provodila to licenciranje u praksi.

Znači li to da vlast treba imenovati ljude u komitet koji bi prema nekim svojim kriterijima odlučivao tko smije, a tko ne smije biti novinar?

Novinarstvo je u najužem smislu pisanje i uređivanje vijesti ili priloga za neki list, časopis, televiziju, radio ili web stranicu. U današnje vrijeme iznimno popularnih društvenih mreža, funkciju novinara može lako imati bilo tko u bilo kojem trenutku jer svaki put kad objavite nešto "novo", odnosno nešto što nekome može biti novost, na svome Facebook profilu - napravili ste novinarski posao i proširili određenu vijest. Ta vijest može biti točna ili netočna. To može biti djelomična informacija, potpuna informacija ili dezinformacija, ali vi ste u tom trenutku novinar. Tako se najčešće i šire lažne vijesti.

Većina lažnih vijesti u Hrvatskoj nije potekla od profesionalnih novinara, dakle onih koji zarađuju za život od novinarstva, nego od onih koji se bave nečim drugim, a objavljivanje, prenošenje i širenje vijesti im dođe više kao hobi. Recimo, Branimir Bunjac je proširio više lažnih vijesti od bilo kojeg profesionalnog novinara u Hrvatskoj. Bunjac, kao što znamo, nije novinar, ne živi od novinarstva, on je političar i saborski zastupnik, ali u konkretnim slučajevima našao se u funkciji novinara od kojeg su mase dobile neke dezinformacije koje su pomogle pri formiranju određenih stavova. Osim toga, postoje mnogi specijalizirani portali za razne teorije zavjere ili krajnje desne i lijeve skupine koje konstantno šire dezinformacije i poluinformacije, a na njima ne rade profesionalni, zaposleni novinari.

To znači, ako gospođa Petrović želi otkloniti mogućnost širenja lažnih vijesti, morat će zabraniti svima da pišu - bilo u medijima, na društvenim mrežama ili osobnim blogovima - osim ako imaju licencu. To bi bilo vrlo totalitarno i značilo bi de facto ukidanje slobode govora, a čak ni u tom slučaju ne bi posve onemogućila širenje lažnih vijesti jer tko garantira da licencirani novinar ne može pogriješiti ili ne može namjerno proširiti lažnu vijest. To bi, čak štoviše, učinilo širenje lažnih vijesti još lakšim jer ne bi postojao kontrolni mehanizam kritike budući da bi narodu bio praktički zabranjen govor.

Potpuno je jasno da u jednoj liberalnoj demokraciji to nije moguće provoditi. Nešto na tom tragu provodi se u Rusiji gdje je zabranjeno pisanje vlastitog bloga koji čita preko 2.000 ljudi bez državne dozvole. Ali, Rusija je na indeksu osobnih sloboda, na indeksu demokracije, na indeksu slobode medija i po mnogim drugim istraživanjima gotovo na svjetskom dnu. Nije to baš model koji bismo htjeli slijediti. Dakle, to ne dolazi u obzir i vjerujem da gospođa Petrović nije na to mislila.

Ono na što je vjerojatno mislila (moram nažalost nagađati jer mi nije bilo dopušteno postaviti pitanje budući da katastrofalni moderator ne shvaća ako se otvori NOVA tema na kraju debate da se onda treba dopustiti i rasprava na tu temu) jest da bi se licenciranje odnosilo samo na zaposlene u medijima, ali na taj način se ne bi riješio problem izviranja lažnih i loših vijesti, budući da smo već utvrdili da one u velikoj većini slučajeva ne dolaze od strane profesionalnih novinara. Znači, licenciranje zaposlenika u medijima od strane nekakvog "stručnog komiteta" koje imenuju političari na vlasti nema funkciju borbe protiv lošeg novinarstva niti zaštitu publike od istoga. Jedina funkcija takve mjere bila bi "zaštita" zaposlenih novinara i zatvaranje tržišta za one koji bi im mogli biti konkurencija. Gospođa Petrović se i sama "izlanula" rekavši kako "danas imate klince koji za sitne novce rade novinarski posao, često izvještavajući o ozbiljnim temama, npr. sa sjednice Sabora...". Možda bi ona radije da ti "klinci" ne rade nigdje i ne zarađuju ništa?

Što se tiče izvještaja sa sjednice Sabora, one se prenose i uživo, a i kasnije možemo pogledati video. Ako neki novinar pogrešno prenese, vrlo lako je to provjeriti i zahvaljujući današnjoj masi medija, taj medij koji je loše obavio posao sigurno neće dobro proći u javnosti. Nema baš nikakvog razumnog razloga da se poziva na zaštitu javnosti od "lošeg novinarstva" kad se traži licenciranje. Molim vas, budite direktni i jasni pa recite - vi želite zaštititi sebe od konkurencije. To je, dakle, licenciranje kao i u svakoj drugoj licenciranoj profesiji i imalo bi iste efekte - povisilo bi cijenu rada, povećalo rad na crno i ograničilo ulazak novih radnika. Samo što u novinarstvu, zbog specifične branše, to bi imalo još jedan, još gori efekt - ozbiljno ograničavanje medijskih sloboda i pluralizma. Nadam se, gospođo Petrović, da ćete bolje razmisliti o toj suludoj ideji.

Samo mišljenje da su mediji danas gori nego ikada teško može imati temelja u stvarnosti. Danas ima više medija nego ikada i informacije su prosječnom građaninu dostupnije nego ikada. Naravno da to sa sobom nosi i neke negativne nuspojave - lakše je proširiti lažnu vijest i kad ima više medija, logično je i da ima više i loših medija. Međutim, ono čega trebamo biti svjesni, to je naša superiornost u odnosu na sve prethodne generacije - u slobodi izbora.

Svatko može izabrati kojim će izvorima vjerovati, a kojima neće. Onaj tko smatra da većina građana RH nije u stanju samostalno razlikovati izvore dezinformacija od izvora pravih informacija, taj je zapravo za totalitarizam i potpunu diktaturu. Jer narod koji ne može razlučiti pravu vijest od lažne, sigurno nije u stanju ni birati vlast. Ne možete vjerovati u demokraciju i u isto vrijeme ne vjerovati u sposobnost građana da sami izaberu ono što smatraju za sebe ispravnim.