Novinarstvo je bila moja prva ljubav. Zvuči kao neki klišej, da, ali uistinu je bilo tako – od vrtićkih i osnovnoškolskih dana, preko srednjoškolskih klupa, čak i za vrijeme pogrešne tendencije upisa jednog drugog fakulteta, koji bi možda bio perspektivniji, jedva sam dočekala dan kad ću ponosno moći objaviti da sam postala studentica novinarstva.

18. srpnja 2018. godine, u vremenima kad mi se život u Hrvatskoj činio gotovo savršen, kad je bilo nezamislivo da mediji pozivanju na fašizam, opsjednuto sijući strah, zagovarajući ukidanje ljudskih prava i prisilu na određene činove kroz laži i obmane, u ruke sam primila svoj novi index u kojem je crvenim slovima, podvučeno, bilo otiskano velikim slovima: NOVINARSTVO. Novinarstvo je za mene tada i do tada, bila jedina profesija čiji su glavni motivi i ciljevi bili istina, sloboda i pravda. U jednu ruku, to je bilo i časno zanimanje, više poziv – nije svatko mogao biti novinar.

Novinarstvom su se uglavnom bavili profesionalci iz nekog drugog medija ili umjetnosti – književnosti, filma, kazališta. Kad je, sredinom 20-ih godina prošlog stoljeća, formirana prva službena institucija za izobrazbu novinara, tada su na novinsku scenu došli i drugi profesionalci – profesionalni novinari, oni koji su imali službeni dokument da su kvalificirani baviti se tom profesijom.

U posljednje tri godine studija uvjerila sam se u to da danas stvarno, ali baš stvarno bilo tko može biti novinar, a da studiji novinarstva, koji se u Hrvatskoj provode u čak pet različitih institucija, svojevrsno služe kao tvornica za proizvodnju društvenih marioneta koje će izvršavati zadatke prema uputstvima onoga koji želi vlastite ideje i namjere, bilo pozitivne ili negativne, usaditi u um svojeg čitateljstva, stvarajući im na taj način određeni svjetonazor koji će predstavljati duh javnog mnijenja, odnosno, načina na koji javnost razmišlja. Umjesto vjerodostojnosti, istinitosti i nepristranosti koje su jedne od glavnih načela novinarske profesije (o kojima, između ostalog, učiš na faksu kad studiraš novinarstvo), taj duh javnog mnijenja, zahvaljujući društvenim marionetama pretvara se u nepouzdanost, dezinformiranost i pristranost.

Doduše, promijenile su se i okolnosti, kako funkcioniranja tako i studiranja, a samim time mediji su promijenili način plasiranja informacija. Umjesto da su se zauzeli za čovječanstvo, da su preuzeli ulogu četvrte vlasti koja će djelovati u svrhu onih kojima su namijenjeni, oni su odabrali skandal, senzacionalizam, nemir, ali i očaj.

Ponekad razmišljam kako je možda bolje ovima koji nisu završili nikakve novinarske studije, oni nisu niti svjesni da rade nešto što je u potpunosti u sukobu s načelima novinarske etike jer nikada nisu ni učili o tim načelima. A što je s nama, studentima novinarstva i budućim prvostupnicima i magistrima ove struke? Mi smo zarobljenici sistema, potpuno zahrđalog i nefukcionalnog aparata u kojem se, bez obzira što svi znaju da je način na koji djelujemo pogrešan, ne poduzima apsolutno ništa da se to promijeni. Svake godine upisuju se nove generacije, novi tipkači koji još uvijek naivno razmišljaju kako je moć u njihovim rukama koje će natipkati tekstove koji će voditi svijet u bolje sutra.

Hoćemo li nešto naučiti? Možda čak i hoćemo, ali trebamo biti spremni na to da ako djelujemo suprotno od onoga što traže od nas, vjerojatno nećemo zadovoljiti zadatak. Tjeraju nas da se informiramo, da čitamo novine, portale, tražimo prednosti i mane, istražujemo, pišemo tekstove koji su autentični, objektivni i argumentirani. Kad uistinu napišemo takav tekst, nećemo dobiti prolaznu ocjenu jer nije napisan prema standardima profesora koji drži taj kolegij. Ili ćemo dobiti ocjenu na temelju našeg imena i subjektivnog stava koji profesor ima prema nama. Isti ti profesori kao temelj svojih predavanja koriste medij(e) koji su vrlo dobro poznati po širenju dezinformacija, a djeluju sukladno njima. Kao fact checkeri koji cenzuriraju sve koji žele pisati drugačije od zadanog koncepta. Ako napišeš nešto što im se ne uklapa u taj koncept, baš poput Facebooka, blokirat će te, odnosno, u našem slučaju, zabraniti pristup ispitu.

U ove tri godine napisala sam vjerojatno preko sto tekstova, za neke sam se potrudila manje, za neke više, ali svugdje je stvar bila otprilike ista: "Vi dobro pišete, ali niste naveli/ali vam nedostaje...". Uvijek je nešto nedostajalo, nedostajalo je sve dok nisam krenula pisati onako kako oni žele da ja pišem. Baš tada kad mi više nije ništa nedostajalo, meni je počelo nedostajati one strasti i zaljubljenosti koju sam imala na početku studiranja.

Uskoro ću postati prvostupnica novinarstva – univ. bacc. nov, a tijekom svog studiranja sam shvatila da ne želim paziti pišem li za lijeve ili desne, koliko će klikova moj tekst izgubiti ako nemam senzacionalistički naslov, izmišljati tekstove, sugovornike i njihove izjave samo kako bi prošla kolegij. Ne želim odrađivati praksu u Indexu, 24sata ili Večernjem gdje će mi glavni zadatak biti pratiti estradne i strane celebrityje koji zasigurno neće objaviti informaciju od relevantnosti za javnost, samo kako bi napisala tekst koji će donijeti klikove, likeove, a samim time i više novaca. Što više naši tekstovi imaju klikova, to im osiguravamo više love. Nema veze što će nam oni i dalje isplaćivati minimalne plaće, bitno da raja kao u transu guta to što se plasira, a danas je to postala mržnja, diskriminacija i iznad svega strah.

Hvala ti, novinarstvo, ali ja ne želim biti dio toga. Biram slobodu, ne klikove.