Koliko puta ste pomislili, čitajući komentare na raznim hrvatskim portalima i Facebook stranicama, "Ovaj narod je pun mržnje"? Vjerujem da je svatko od vas bar jednom došao do takvog zaključka, evo iz osobne perspektive mogu potvrditi da se ja hvatam za glavu gotovo svakodnevno.

I ne optužujem sad nikoga posebno, ne mislim isključivo na mržnju na nacionalnoj, vjerskoj, antivjerskoj, ideološkoj ili nekoj drugoj osnovi. Mislim na sve skupa. Kad izađe neki članak ili se objavi status koji se tiče neke braniteljske udruge, sigurno ćete naći hrpu komentara koji vrijeđaju "krezube kozojebe". Ako bude objavljeno bilo što vezano za crkvu ili svećenike, slijedi salva mržnje prema "katolibanima".

S druge strane, na objave o predstavnicima srpske nacionalne manjine, istim intenzitetom i istom količinom bijesa vrijeđat će se te "četnike". Lijevi kolege novinari redovito ispadaju "jugokomunjare", a na bilo kakav istup u javnost nekog predstavnika LGBT zajednice ne moram ni spominjati reakcije.

Prvi dojam je onaj - kakav smo mi to narod, pobogu? Pa zar ozbiljno mrzimo sve što je "drukčije", zar smo toliko netolerantni, toliko ispunjeni tugom, bijesom i mržnjom? Zar smo tako loše odgojeni, što je to?

Ali to bi bilo samo površno zaključivanje. Jer izvan interneta, u realnom svijetu, svakodnevno se možemo uvjeriti baš u suprotno. Naš je narod tolerantan, i najokorjeliji desničari rade, surađuju i piju sa susjedima Srbima, i najokorjeliji ateisti žive bez problema u zajednici s kršćanima. Sve to lijepo funkcionira, bez većih problema.

Ljudi nemaju, dakle, nikakvih problema s "drukčijima", ljudi su bijesni jer osjećaju nepravdu, a ona nema veze s nacionalnom ili vjerskom pripadnošću, ideologijom ili seksualnom orijentacijom. Ona ima više veze s klijentelističkim državnim sistemom u kojem živimo.

Nije okidač za uvrede nacionalna pripadnost novinara koji napiše neki ideološki obojan tekst, nego činjenica da ljudi znaju da su oni to platili! Dakle čovjek koji radi 8, 9 ili 10 sati dnevno, dođe kući, uključi računalo i izbaci mu se nekakav tekst o superiornosti socijalizma koji je sponzoriran iz njegovih poreza, a u ime neke nacionalne manjine...I onda se pitaš tko je tu lud. I nažalost, u takvoj priči ne dobije uvrede onaj tko je odlučio tako rasporediti njegov novac, nego ispada kriv (sasvim nepravedno) cijeli srpski narod!

Totalno ista stvar je i s braniteljima. Kad ljudi vide koliko rade, koliko im se uzima, i da na njihov račun netko drugi lijepo živi i ne mora raditi ništa, bez obzira je li on to nečim zaslužio ili ne, u čovjeku se javlja gnjev. I opet - ispušta ga na krivu adresu. Ne kuže ljudi da nisu krivi branitelji nego onaj tko je odlučio da se tuđi novac treba tako preraspodijeliti.

Shvaćate što se događa? Političari otmu novac poreznim obveznicima da bi dali malo braniteljima, malo novinarima koji su se uhljebili na neki portal za nacionalne manjine gdje ne pišu ništa za boljitak te nacionalne manjine, nego ga koriste isključivo za širenje svojih ideoloških, dokazano pogrešnih fora i usput kleveću ljude koji im ne odgovaraju - sve na račun poreznih obveznika. I dio, naravno, političar uzme sebi. Porezni obveznik osjeća nepravdu, osjeća da to više tako ne može i postaje ljut na branitelje ili nacionalne manjine. Stvara se mržnja.

Taj bijes nije negativan, dobro je da postoji, ali trebalo bi ga preusmjeriti na pravu stranu. Prema onima koji su odlučili da se novac poreznih obveznika tako nepravedno dijeli. Prema vlasti.

Korijen sve "mržnje" na društvenim mrežama među Hrvatima nije u netoleranciji nego u nepravdi. U poreznom sustavu. Da nema bespotrebnog financiranja svega i svačega novcem poreznih obveznika, da više ljudi živi od svoga rada i da država manje otima, mržnja bi nestala. I nitko ne bi mogao reći da Hrvati "mrze drukčije" kao što nas često optužuju.