Na današnji dan prije 15 godina Republika Hrvatska je i službeno raskinula sve državnopravne veze s tadašnjim republikama bivše SFRJ. Iako u vihoru rata, velikih razaranja i stradanja stanovništva, bilo je to vrijeme velikih očekivanja i nade. Nisam jedan od onih koji žale za bivšom državom koja nas je kolektivno - i kulturno i ekonomski - osakatila, ali očito je da nismo, kao narod, bili dorasli iskušenjima i mogućnostima koje su nam se u sljedećem periodu pružile. Uprskali smo ih.

Promijenili smo vlast, zastavu i grb. To je super. Dobili smo i Ustav civilizirane zapadne zemlje koji postavlja temelje za tržišnu ekonomiju. To je još bolje. Ali načini su ostali isti, mentalitet se nije promijenio, a ne možeš u kapitalizmu prosperirati ako radiš kao da si u socijalizmu. Drugim riječima, rođačke pogodbe, pretvorbe, namještanja, nepotizam - to je sve ostalo kao da se ništa nije ni promijenilo.

Okrenuli smo se tržištu i slobodi izbora, ali smo htjeli zadržati zdravstveni i mirovinski sustav iz propale države. To nam se sada sve obija o glavu, pogotovo što je taj sustav nakon rata još povukao tisuće novih korisnika koji bi u normalnim okolnostima bili u privatnom sektoru. Imamo manje od 20 posto ljudi koji realno moraju svojim radom i rezultatima zadovoljiti potrebe cijele zemlje. I tu nastaje problem. Glomazna država, koja mora servisirati i zdravstvo, školstvo, upravu, mirovine, socijalu i uz to još sve crkvene zajednice, veliki NGO sektor i hrpu koječega drugoga, čak ni uz velike namete ne može to sve servisirati.

Hrvatski javni dug premašuje 85 posto BDP-a. On će se nastaviti povećavati jer država ne zarađuje dovoljno da bi platila sve koji žive od nje. To znači da država nije ekonomski neovisna jer ovisi o stranim bankama (i domaćim kreditorima koji su uglavnom također u vlasništvu stranih banaka).

Nitko ne može biti zaista neovisan ako nije financijski neovisan. Ekonomska neovisnost je prvi preduvjet za ekonomsku slobodu, a ona je pak preduvjet za bilo koju slobodu. Jer što će ti sloboda izbora da biraš među različitim brendovima hrane ili odjeće ako nemaš novca da si priuštiš taj izbor? A ekonomski neovisan može biti samo onaj tko ne troši više negoli zarađuje, dakle onaj tko ne živi iznad svojih mogućnosti pa se ne mora zaduživati da bi preživio. Tako da ispada, naša država nije neovisna bez obzira što ima svoju formalnu vlast, grb i zastavu.

Etatisti bi rekli: "Država, to smo mi". Naravno, ne slažem se s tom konstatacijom i mislim da će prije biti suprotno - država, to su oni. Oni koji donose takve odluke da država živi daleko iznad svojih realnih mogućnosti, oni koji ih biraju i koji žive od toga. Pretpostavljam da su to zapravo isti koji tvrde "država, to smo mi" pa su po tome u pravu. A vi, dragi moji "državnici", niste neovisni. Jer ako država nije ekonomski neovisna, a vi ste ta država, onda niste ni vi ekonomski neovisni. Čestitajte Dan neovisnosti bankama kojima će naša djeca morati otplaćivati dugove s računima na kojima je vaš potpis.