Piše: Thomas Bauer
28.6.2017.
Prosječna ocjena čitatelja: 4
Piše: Thomas Bauer
28.6.2017.
Prosječna ocjena čitatelja: 4
Kako funkcionira Hrvatska možda najbolje pokazuje situacija s jednom od ključnih ljudskih potreba, cestovnim prijevozom. Dva su divna primjera, prvi je borba taksista protiv Ubera, a drugi su „naše“ divne autoceste koje, eto, nismo prodali, pa nas tako sada dva putovanja do Splita i natrag koštaju koliko Slovenci izdvajaju za godišnju vinjetu s kojom mogu bezgranično jezditi svojim autocestama čak 14 mjeseci!
Hrvatska je zemlja u kojoj postoji veoma rasprostranjen soj ljudi koji iz nekog čudnog razloga i dalje misli da ima vrhunaravno pravo povlaštenosti i nedodirljivosti po kojem ćemo mi - njihove sluge pokorne, financirati njihovu komociju, nedostatak kompetencija i krive životne odluke. To kod nas nisu samo političari i horde birokrata, već jako velik dio građana što ucjenama, demagogijom i protestima čuva svoje nepravedno stečene pozicije i beneficije.
Prvi, taksisti, godinama se bune jer postoje drugi ljudi koji su poželjeli raditi njihov posao što danas ne zahtijeva apsolutno nikakva specifična znanja koja ne posjeduje ogroman postotak radno aktivne populacije. Na tržištu su se u međuvremenu pojavile poslovne strategije koje njihovu uslugu čine tromom, neatraktivnom i jednostavno lošom. Drugim riječima, oni na tržištu ne nude ništa novo, nisu popravili svoj katastrofalan imidž i poslovanje, oni samo žele da im država pomogne nasilno ugasiti konkurenciju.
Drugi, zaposlenici državnih cestovnih tvrtki, bune se jer je netko pomislio da bi potpuno nerentabilne cestovne firme prodao strancima koji bi onda uveli reda i srezali financijske dubioze, što bi ponajprije značilo otpuštanje dobrog dijela zaposlenih. Njima je to neprihvatljivo i nije ih uopće briga što sve to po tko zna koji put financiramo mi, porezni obveznici i svi koji te ceste koriste. Nije ih briga što skupe ceste znače i manje putnika, manje turista, što poskupljuju svu robu koja se njima prevozi, što ljude tjeraju da ih izbjegavaju i živote riskiraju na starim, nesigurnim cestama. Kako smo mi, obični građani, neorganizirane ovce što samo bleje, a oni iza sebe imaju dobro organizirani sindikat, preostaje nam samo psovanje na naplatnim kućicama dok oni naređuju državi što treba napraviti s „našim“ autocestama.
Pametni ljudi kažu da civilizacije, nacije i države najčešće ne propadaju zbog nekog vanjskog utjecaja, propadaju zato što su same krivo postavile prioritete i paradigme. Kada govorimo o Hrvatskoj, to nije neka daleka budućnost, to se događa odavno, iz godine u godinu nazadujemo za ostatkom kontinenta, a države kojima smo se donedavno rugali, našoj će djeci biti uzor.
Politika i političari nisu jedini što nas sumanuto vode u propast, to smo i mi sami, velika većina građana ove države. Volimo komociju i sigurnost, a ne volimo rizik i predanost. Spremni smo uz pomoć države uništiti ili naštetiti tuđem životu i karijeri puno prije nego preispitati sebe.