U današnjoj emisiji "Nedjeljom u 2" HRT-a gostovao je novoizabrani predsjednik Hrvatske socijalno-liberalne stranke (HSLS) Dario Hrebak. Između ostalog, pričali su i o Hrebakovom dosadašnjem radnom iskustvu koje se većinom svodi na javni sektor (policajac, inspektor, državni tajnik, gradonačelnik). Voditelj Aleksandar Stanković mu je stoga postavio pitanje: "Netko će pitati kakav ste vi to liberal, a dolazite iz javnog sektora".

Liberalizam nije protiv javnog sektora

Stankovićevo pitanje je na mjestu jer tako hrvatska javnost percipira liberalizam, barem onaj ekonomski liberalizam koji se uvijek zalaže za transparentnost javnog sektora, efikasnost i manji državni aparat. Ali ništa od toga nije u suprotnosti s interesima javnih službenika koji žele živjeti u jednoj modernoj, prosperitetnoj i pravednoj zemlji.

Hrebak je na tržištu, on je svoje radno mjesto izborio na slobodnim i višestranačkim izborima u Bjelovaru. Ali čak i da nije tako, čak i da je činovnik u državnom uredu (što je također neko vrijeme radio), to ga ne bi činilo ništa manjim liberalom.

Liberal je osoba koja se zalaže za osobne slobode građana i jednakost - jednaki tretman pred zakonom i državnim institucijama. Liberal je protivnik privilegiranih stanja za bilo kojeg pojedinca ili skupinu. Liberal ne mora nužno dolaziti iz privatnog sektora. To što je naša država nažalost tako skrojena da liberalni društveni poredak ne odgovara većini radnika u javnom sektoru ne znači da liberali ne smiju dolaziti iz javnog sektora ili da je liberalizam protivnik javnog sektora.

Upravo suprotno, liberalizam teži što efikasnijem javnom sektoru i rješenjima koja bi bolje nagrađivala zaslužne i vrijedne radnike u javnom sektoru.

Javni sektor i tržište

"Svi bi htjeli plaću od 7.500 kuna. I ja se zalažem za to. Ali znate na koji način? Ne da ju određuje premijer Plenković ili bivši premijer Milanović ili neki drugi državni birokrat, nego ajmo posložiti uvjete da je određuje tržište. Slobodno tržište koje će biti deregulirano, koje će biti porezno rasterećeno i onda da plaća bude 7.500 kuna", rekao je Hrebak, na što ga je Stanković prekinuo:

"Kako da tržište određuje plaće u javnom sektoru? To je nemoguće."

Mislim da gospodin Stanković nije posve shvatio o čemu Hrebak govori. Hrebak je ukazivao na to da prvo trebamo omogućiti privatnom sektoru da se razvije na slobodnom tržištu, a onda će zbog rasta gospodarstva i država imati veće mogućnosti za još bolje plaće u javnom sektoru.

Ali svejedno, Stanković kada tvrdi da tržište ne može određivati plaće u javnom sektoru nije sasvim u pravu. Postoje razne opcije, npr. da korisnici ocjenjuju kvalitetu svake usluge u državnim uredima, zdravstvu itd. i onda da oni službenici s boljim ocjenama dobiju bolje plaće. Ali konkretno, na primjeru školstva, postoji sasvim dobar i isproban sistem kako baš tržište može određivati plaće nastavnicima.

Školski izbor

Neke su zemlje diljem svijeta usvojile i razvile, na različite načine, ono što se zove "school choice" ili školski izbor. O čemu je riječ? Vrlo jednostavno.

Hrvatska izdvaja godišnje za obrazovanje otprilike 25.000 kuna po učeniku. Po meni je to premalo, možda bi se taj iznos trebao udvostručiti. Zamislimo da se izdvajanje za obrazovanje poveća dvostruko, na 50.000 kuna po učeniku. Sad zamislimo da država propiše osnovne uvjete koje svaka škola mora zadovoljiti, a ostatak prepusti školama na izbor. I onda sve škole - bez obzira tko im je osnivač - uvrsti u svoj sustav financiranja javnog školstva, a da im novac prenosi na godišnjoj razini prema broju upisanih učenika.

To znači, ako neka škola upiše npr. 200 učenika, ona će dobiti za tu školsku godinu 10 milijuna kuna iz državnog proračuna. Škola može potrošiti taj novac prema vlastitoj želji, ali mora osigurati obrazovanje za tih 200 učenika sljedećih 9 mjeseci. Škole bi dobile autonomiju da ulažu u vlastite sadržaje prema volji, da privlače učenike vannastavnim aktivnostima; ili bogatijim toplim obrokom; ili cjelodnevnim boravkom; ili kvalitetnijim nastavničkim kadrom. Svaka škola bi našla svoju nišu u kojoj bi se specijalizirala i preko koje bi privlačila svoje učenike, što bi dovelo do raznovrsnosti ponude i boljeg izbora za učenike i roditelje.

Konkurentnost

Škole bi međusobno bile konkurentne, što bi sigurno utjecalo pozitivno na kvalitetu obrazovanja u Hrvatskoj. Nastavnici bi se trudili biti što bolji i naučiti učenike što više jer oni nastavnici koji će privući više učenika, bit će traženiji na tržištu i moći će dogovoriti veću plaću.

Depolitizacija

U sadašnjem sustavu nastavnici nemaju veliki izbor. Moraju tražiti posao u školama čiji su osnivači županije ili gradovi, a to znači da većinu u školskim odborima čine političari. Na taj način su škole, kao i mnoge druge javne institucije, postale poligoni za političko uhljebljivanje. Gotovo je nemoguće u takvoj instituciji napredovati i postati ravnatelj bez političke veze.

Naravno, mogu oni i potražiti posao u nekoj od rijetkih privatnih škola, ali privatne škole nisu u sustavu pa ne mogu konkurirati državnim školama ni na koji način. Građani već kroz poreze plaćaju rad javnih škola pa se nikome ne isplati dodatno plaćati za upis djece u privatnu školu. Zbog toga su privatne škole u Hrvatskoj osuđene na upis one djece čiji roditelji imaju iznimno mnogo novca i koji iz bilo kojeg razloga nisu zadovoljni državnom školom pa očekuju posebne protekcije u privatnoj. Takve škole ne mogu biti ni kvalitetne niti će privući kvalitetniji nastavnički kadar.

Kad bi građani dobili "school choice", onda bi se nove škole počele masovno otvarati. Osim privatnog sektora, koji bi sada bio uključen u javno financiranje ravnopravno s državnim školama, škole bi mogle osnivati i neprofitne udruge. U Švedskoj su popularne škole koje su osnovale udruge roditelja. Ti roditelji onda izaberu upravu i, ako treba, zaposle menadžera koji će voditi poslovanje. U svakom slučaju, politika više nije presudna za zapošljavanje profesora i njihovu plaću.

I same državne škole bi se morale okrenuti tržištu zbog konkurencije pa i u njima više ne bi mogla biti presudna politička veza. Jer ako ne privuku dovoljno upisanih učenika, gube novac iz proračuna.

Plaće

Ono što je kod nas najvažnije, to su profesorske plaće (njihovim rječnikom: dostojanstvo). Plaće (dostojanstvo) više ne bi bile jednake za sve. Bolji i traženiji profesori zarađivali bi više nego sada, a oni lošiji bi zarađivali manje. Neki bi možda i ostali bez posla. To je realnost s kojom se suočava svaki radnik u privatnom sektoru, ne znam zašto moramo imati svete krave koje su nedodirljive.

Rezultati

Ovo što sam opisao, takav sustav nije moj izum. On se već provodi u Švedskoj, Irskoj, Nizozemskoj, Čileu, Kolumbiji te u dijelovima SAD-a, Kanade i Belgije. Azijski tigrovi Hong Kong, Singapur i Južna Koreja imaju također slične sustave.

Istraživanje OECD-a iz 2017. pokazuje da uvođenje slobode izbora u školstvo ima određene pozitivne rezultate, pogotovo za djecu slabijeg imovinskog stanja.

To, naravno, nije dovoljno jer za uspjeh obrazovanja bitne su i druge stvari osim same valorizacije nastavnika, ali ovo je odgovor na Stankovićevo pitanje kako tržište može vrednovati rad u javnom sektoru. Može, itekako može, i trebalo bi.