U našoj javnosti poznata su imena heroja obrane Vukovara i drugih gradova koji su stradali u Domovinskom ratu, međutim možda premalo pažnje se pridaje onima koji su poginuli zalažući se za mir.

Josip Reihl-Kir



Josip Reihl-Kir bio je načelnik Policijske postaje u Osijeku pred sam početak rata. Od oca slavonskog Nijemca i majke Hrvatice, činio je sve da smiri ratnohuškačku propagandu, a ljudi su mu vjerovali. Prema pisanju Indexa, vremenima najžešće ratne propagande pokušavao i uspijevao svoje sugrađane s obiju strana, hrvatske i srpske, primiriti, urazumiti i odgovoriti od neposrednih neprijateljskih djelovanja. Vjerujući u mirotvorstvo, Reihl-Kir je jedini među naoružanima išao od jedne do druge barikade rukama šireći svoj sako, pokazujući da je nenaoružan. Na kraju je ubijen u zasjedi hrvatske policije.

Kako piše Cenzura.hr, pobunjenici bi i sami spuštali već podignute kalašnjikove kad bi ga vidjeli, mnogi od njih su dočekavali njegove mirovne napore s nadom da se to nacionalističko klupko još da razmrsiti razgovorom. Njegove su oružje bile riječi i bile su pomiriteljske.

Ulagao je u funkciju mira svoje osobno povjerenje koje je imao kod građana uporno ih i uspješno uvjeravajući da ne pristaju na različita zastrašivanja, te da uklanjaju barikade koje su postavljali na putevima između sela. Na svim press konferencijama javno je suočavao pojedine novinare sa činjenicama da su čuli istinu, a odmah nakon toga u svojim medijima je izokrenuli i objavili kao laž, čime je još 1991. među prvima razotkrivao političku instrumentalizaciju velikog dijela medija u funkciji zastrašivanja i manipulacije građanima. Na sjednici Skupštine Osijeka u srpnju 1991. javno za govornicom obećao: „Dok sam ja načelnik Osječko-baranjske policijske uprave rata između Srba i Hrvata na ovom području neće biti.“ Iako svjestan da će biti ubijen, o čemu je obavijestio i tadašnjeg Ministra unutrašnjih poslova, otišao je na pregovore 1. srpnja 1991. u Tenju, iz koje se nije vratio, jer je tog dana ubijen u političkom atentatu, organiziranom od onih koji su bili svjesni da dok je Josip Reihl Kir živ, ne mogu započeti rat u Hrvatskoj.
(Izvor: Cenzura.hr)

Za Antunom Gudeljom, izvršiteljem ubojstva, tjeralica je raspisana tek 1993. godine, a nakon niza političko-pravosudnih peripetija, ovom hrvatskom policajcu je, i to zahvaljujući upornosti udovice Jadranke Reihl-Kir, u svibnju 2009. godine izrečena kazna od 20 godina zatvora. Iako je direktni izvršitelj zločina naposljetku kažnjen, nalogodavci ubojstva nikada nisu odgovarali, piše Index.

Iako Gudelj tvrdi da ga nije namjerno ubio, pojavilo se anonimno pismo i anonimni svjedok koji tvrdi da je ubojstvo naručeno. Novinar Drago Hedl otkrio je u Jutarnjem listu kako je Glavaš na dan Kirovog ubojstva javno napao Kira pozvavši građane da probleme ne prijavljuju policiji jer "HDZ više nema povjerenja u policiju" nego direktno njima u štab.

Šlampavost cijelog sudskog procesa i toliko neodgovorenih pitanja ostavlja prilično gorak okus u ustima i sumnju da je tadašnji vrh ove države učinio sve da se likvidira mirotvorac, a kasnije i njegovo ubojstvo da se zataška.

Vladimir Barović



Vladimir Barović je bio admiral JNA, rođeni Crnogorac koji je 29. rujna 1991. prislonio pištolj na sljepoočnicu i počinio samoubojstvo kako ne bi morao zapovijediti napad njegove mornarice na Split.

U oproštajnom pismu kao razlog samoubojstva naveo je agresiju JNA protiv Hrvatske koja je za njega predstavljala djelo suprotno crnogorskoj časti. U pismu je kazao: “Crnogorci se ne mogu boriti i uništavati narod koji im nije ništa skrivio”.

Kao razlog samoubojstva naveo je i “svoju nemoć u sprječavanju djelovanja JRM protiv Hrvatske, ali i zbog potpunog neslaganje s vrhovnom komandom JNA”.

“Jedini ispaljeni metak u ovom ratu na koji Crna Gora može biti ponosna jeste onaj admirala Vladimira Barovića, komandanta JRM. Njegovo crnogorsko shvaćanje časti nije mu dozvolilo da izda zapovijed floti da bombardira primorske gradove i naselja u Dalmaciji kada mu je to naređeno”, zapisao je 1996. godine crnogorski književnik Momir M. Marković.

Dok je bio zapovjednik u Puli kao sudionik u pregovorima oko odlaska JNA iz tog grada, ostao je upamćen po izjavi: “Ovdje neće biti razaranja dok sam ja zapovjednik, a ako ipak budem prisiljen da naredim razaranje Pule i Istre, mene tada više neće biti”, piše Braniteljski portal.