"Znanost je utvrdila da život počinje začećem. Svi medicinski fakulteti u Hrvatskoj tvrde da život počinje začećem" - ponavljaju proliferi poput papagaja svoj "krunski dokaz" zašto je pobačaj "ubojstvo" i tako ga treba tretirati.

Zaboravimo na trenutak ogromnu ignoranciju i nelogičnost u takvom rezoniranju, zaboravimo na to da malo tko danas uopće negira da život počinje začećem, ali početak života ne znači postojanje osobe - s ljudskim osjećajima i sviješću. Zanemarimo sad i činjenicu da je ubojstvo po definiciji "prekid života druge osobe", a ne "drugog živog bića".

Zamislimo da su proliferi u pravu i da pobačaj u bilo kojem stadiju trudnoće zbilja je ubojstvo. Što ćemo sada?

Na to pitanje hrvatske pro-life udruge još uvijek nisu dale jasan stav, a to je vrlo važno pitanje. Jer ako je pobačaj ubojstvo, onda ga zakon tako treba i tretirati. To znači da kazna za pobačaj nad ženom koja ga naruči i ginekologom koji ga obavi onda treba biti kao za ubojstvo s predumišljajem. Kako bi naši proliferi taj zakon provodili? Još jedno bitno pitanje s obzirom da postoji nekoliko načina kako se zabrana pobačaja dosad u svijetu provodila, a razlike su velike.

Prva je opcija kao trenutno u Irskoj, s time da Irci izlaze na referendum o legalizaciji pobačaja baš idući vikend, tako da će se i to možda uskoro promijeniti. Ali trenutno imaju uređeno tako da je pobačaj kažnjiv zatvorom do 14 godina. Međutim, žene mogu nesmetano napustiti zemlju i nitko ih za to ne može kazniti, što znači da mogu u susjednim zemljama legalno pobaciti i potom se vratiti u Irsku. Nekoliko tisuća Irkinja svake godine obavi pobačaj u Engleskoj i Walesu.

Kod nas bi bilo još lakše s obzirom da nama treba u prosjeku sat-dva vožnje do granice. Dakle, ništa se ne bi promijenilo, žene koje žele pobaciti svejedno bi pobacile, samo što bi nicale klinike u susjednim državama uz granicu s Hrvatskom i pomogli bismo puniti njihove proračune.

Druga je opcija ona koju je Irska imala 1980-ih, kad je trudnim ženama bilo zabranjeno napustiti zemlju. Na taj način država je osigurala da nitko ne pobaci, međutim pobačaji su se obavljali ilegalno i često u sumnjivim uvjetima. Nakon velikih prosvjeda država je promijenila zakon i dopustila ženama da napuste zemlju i kad zatrudne, bez ikakvih pitanja.

Kako bi to kod nas funkcioniralo? Sasvim sigurno bismo se našli na udaru međunarodnih organizacija za ljudska prava, ako već nama takav zakon ne bi bio degutantan. Ne vjerujem ni da bi EU to dopustila jer riječ je o ozbiljnom ograničenju prava na slobodu kretanja.

Treća opcija je ona brutalna, kakva je bila na snazi u komunističkoj Rumunjskoj. Svaka žena je išla na obavezni pregled kod državnog ginekologa svakog mjeseca, tako da se ne može zatajiti nijedna trudnoća. Žena kad zatrudni dobiva posebnu "zaštitu" države koja brine da negdje ne "odluta" i da se plod slučajno ne bi "izgubio". Među pro-liferima jako je puno žena, ne vjerujem da bi one pristale na ovakvu primjenu zakona, ali to je jedini način da zabrana pobačaja zbilja postigne svoj cilj.

Vidite, zakonska zabrana, kako god okrenuli, nije dobra ideja. Prva varijanta ne bi imala nikakvu svrhu jer se u praksi ništa ne bi promijenilo, a druge dvije vjerojatno ne bi prošle zbog UN-a i EU čiji je Hrvatska član.

Čemu onda toliku frku pravite i inzistirate na definicijama, kad i sami dobro shvaćate da zabrana nije izvediva? Jedina poanta prolife aktivizma u Hrvatskoj je moraliziranje i usađivanje grižnje savjesti svakoj ženi koja se iz bilo kojeg razloga odluči na pobačaj. Ne padajte na lažne moraliste, takvi su najgori.