U medijima se često mogu naći neargumentirane izjave o plastičnim vrećicama i plastici općenito kao glavnom neprijatelju zaštite okoliša. Potaknut time, odlučio sam napisati ovaj tekst kako bih pomogao širem puku shvatiti ovaj problem. Slični tekstovi su već pisani, profesori s FSB-a su radili studije i pisali o utjecaju plastike na okoliš, ali ti tekstovi su nekako ostali na marginama medija dok su protivnici plastike postajali sve glasniji. Vjerujem da se svi sjećate Mirele Holy i njene borbe za okoliš, da ste čuli za Zelenu akciju i Savez zelenih, a svakako znate za najveću svjetsku ekologističku organizaciju - Greenpeace.

Greenpeace je još devedesetih pokrenuo akciju protiv PVC-a. Taj rat je u razvijenim zemljama izgubio, ali je uspio u Hrvatskoj. Istina, trenutno nema u mainstreamu nikoga tko priča o ovom problemu, ali nekako je u svijesti ljudi ostalo mišljenje da su plastika i plastične vrećice štetne za okoliš i društvo općenito. Takva svijest je temeljena na nepotpunim informacijama i zanemarivanju struke pa se tako stvorilo javno mišljenje temeljeno na mitu. A mit o plastičnim vrećicama stvara se programirano dvadesetak godina.

Za početak, sam naziv (PVC, najlonska vrećica) je pogrešan. Vrećica je načinjena od polietilena niske (PE-LD) ili visoke (PE-HD) gustoće. To je najmanji problem, ali eto ipak vrijedi spomenuti. Idemo na proizvodnju vrećica. Jedan od glavnih argumenata za zabranu plastičnih vrećica je činjenica da se iste proizvode iz fosilnih goriva – nafte i prirodnog plina. To je naravno točno, ali potrošnja fosilnih goriva na plastične vrećice je manja od 0.05% ukupne potrošnje nafte, a za svu plastiku je 5%. Od ukupne potrošnje nafte 50% se koristi na transport, 32% na grijanje, za kemiju 10%, a za električnu energiju (!) 8%. Recimo, plastične izolacije (npr. PVC prozori) bi sigurno smanjili potrošnju fosilnih goriva za 10%, dovoljno za cjelokupnu svjetsku proizvodnju plastike. Ako ste mijenjali drvene za PVC prozore ili radili termo-fasadu, sigurno ste to osjetili na računima za plin.

Sljedeći argument je jednokratnost vrećica te njihova razgradnja u prirodi kad ih se baci. Istraživanja su pokazala da 80% do 90% populacije ponovno upotrebljava istu vrećicu (najmanje dvaput). Vrećice se lako recikliraju te u SAD-u po velikim trgovačkim lancima nalaze se mnogi spremnici za plastični otpad. Što se razgradnje u prirodi tiče, za vrećice se ne zna koliko se dugo razgrađuju (brojke od 100, 1000 godina su nagadjanja.). Isto tako, na modernim odlagalištima niti papir, niti hrana, niti kompostabilni otpad se ne razgrađuju jer nema osnovnih uvjeta za razgradnju (vlažnost, kisik npr.). S time da plastični otpad prema analizi kućnog otpada grada Zagreba iz 1997. godine zauzima tek 7,3% (težinski) prostora na odlagalištu. Vegetalije zauzimaju 31,2%, a papir i karton 18,7%.

Plastične vrećice ne ispuštaju nikakve toksine, ne zagađuju podzemne vode i okoliš. Samo onečišćuju (čitaj: ružno je vidjeti plastičnu vrećicu bačenu u šumi).

Sada dolazimo do alternativnog rješenja koje je mnogo pogubnije za okoliš od plastičnih vrećica. To su platnene i papirnate vrećice. Krenut ćemo od proizvodnje. Za proizvodnju 1.000 plastičnih vrećica potrebno je 200 litara vode, za papirnate 3.800 (tri tisuće osamsto!) litara vode ili 17 puta više. Na efekt staklenika papirnate vrećice utječu 10 puta više. Zauzimaju 70% do 80% više volumena (na odlagalištu, pri transportu). Za njihov transport potrebno je 7 puta više kamiona koji, naravno, ispuštaju plinove (zamislite koje je to opterećenje za okoliš) i najvažnije - za njihovu proizvodnju koristi se jako vrijedna sirovina – drvo.

Platnene vrećice su druga alternativa. Proizvode se od pamuka za čiju se proizvodnju koristi samo 3% obradivih površina u svijetu, ali više od 10% svih kemijskih pesticida i čak 25% svih insekticida. Dovoljno je samo reći - Aralsko jezero. Površina jezera smanjila se za 60%, a volumno za 80%, najviše zahvaljujući proizvodnji pamuka. Uzgoj pamuka koristi više od 2,6% svjetske potrošnje vode. Proizvodnja jedne platnene vrećice košta kao proizvodnja 400 plastičnih.

U novije vrijeme tu su i biorazgradive vrećice (škrobna baza). Ekološki prihvatljive, no istovremeno se ne ističe kako je njihova razgradnja spora. Sami bioplastičari to potvrđuju, jer su za biološku razgradnju potrebni točno određeni uvjeti (kisik, temperatura, vlaga itd.). Dakle, moguće je ispuniti te uvjete isključivo na uređenom kompostištu. U slobodnom okolištu ti uvjeti neće biti nikad ispunjeni, a apsurdno je koristiti vrijedna poljoprivredna zemljišta za proizvodnju vrećica umjesto hrane.

Slično kako se kao argument za zabranu rada nedjeljom koriste blagajnice, tako se kao argument za zabranu plastike i plastičnih vrećica koriste kornjače, ribe i ptice. Mit da od plastičnih vrećica godišnje ugiba 100/1000/10000?! životinja. Recimo (prema Ocean Conservancyju) u 2010. godini pronađeno je 336 životinja zapleteno u raznovrsni otpad, od toga 244 (72%) je bilo zapleteno u raznovrsni ribarski pribor (udice, mreže, strune, užad itd.) dok je u vrećice zapleteno bilo 49 (14.5%), što je opet puno. Treba se boriti protiv toga, ali zabrana plastičnih vrećica (ili veliko oporezivanje istih) nije nikakva borba.

Uklanjanje plastičnih vrećica iz svakodnevnog života dovelo bi do zanemarivog smanjenja opterećenja okoliša. Korist za okoliš se ostvaruje ponovnom uporabom iste plastične vrećice, a ne zamjenom za papirnatu ili platnenu. Ali i jednokratno upotrebljena plastična vrećica je bolja i ekonomičnija od papirnate i biorazgradive vrećice.