U našem javnom diskursu fašizam je grozno izraubana riječ. Samim time je jasno da se riječ upotrebljava i kada je potrebno i kada nije. Najveći problem svakako je nepoznavanje geneze nastanka fašizma i selektivna primjena u svrhu dnevnopolitičke prepucavačine. Ako smo pak odlučili fašizam koristiti kao sinonim za općenitu neslobodu, onda valja biti dosljedan.

Prva tema koja uključuje puno spominjanja fašizma svakako je tema o pozdravu “Za dom spremni”. Ne trošeći vrijeme na to je li pozdrav nastao u operi, domoljubnom pjesmuljku iz 1921. ili je (vrlo vjerojatno) riječ isključivo o ustaškom pozdravu, neosporno je da on služi kako bi se izrazile određene simpatije prema ustašama ili pak provociralo suprotnu, antifašističku stranu.

Kao liberalu koji se zalaže za apsolutnu slobodu govora nije mi jasno zašto odrasle osobe zbog političke korektnosti imaju problem jasno izreći svoje stavove. Izađite iz ormara, ako vam se sviđaju ustaše i Pavelić, zašto se to bojite otvoreno reći? U Americi, zemlji slobode govora, nacisti, KKK, fašisti i simpatizeri sličnih ideologija, barem otvoreno kažu svoj stav. Ne znam za vas, ali osobno volim znati da je netko fašist. S druge strane, ako vam se ta sloboda govora gadi, morate biti svjesni da šutnja i skrivanje nisu neki lijek za bolest fašizma, ustašofilije i četnikofilije. Nakon 45 godina Jugoslavije s verbalnim deliktom i zatvorskim kaznama, niti jednih niti drugih baš nije manjkalo.

Ako ste pak radi nečega frustrirani i ZDS vam služi kao provokacija neistomišljenika, onda je svakako pametnije reći istinu koja će vam ujedno dati kredibilitet da napadate zločine i totalitarizam Brozove strane. A istina je da je Pavelić bio kvisling i to vlastitog, hrvatskog naroda. Bio je bijednik koji je bez ikakva legitimiteta kao marioneta Hitlera i Mussolinija preuzeo vođenje nacionalne politike dobivši “državu” s manjim suverenitetom od današnje općine Brckovljani, prodajući teritorije kao kokice pred kinom te je nakon četiri godine bolesnih masovnih zločina prema Srbima, Židovima, Romima i Hrvatima neistomišljenicima, skončao spašavajući vlastitu guzicu, naciju ostavivši na milost i nemilost. Ta katastrofalna Pavelićeva politika ujedno je poslužila kao jedna od izlika da Slobo Milošević nakon skoro pola stoljeća izazove još jedan sukob.

Drugi fašizam koji se manje spominje je onaj Slobodana Miloševića. Dijelom zato što se koriste drugi nazivi, ali velikim dijelom i da bi se sakrila po jugokomuniste neugodna činjenica da su državni socijalizam i fašizam braća blizanci koji se sjajno druže i nadopunjuju, budući da je uglavnom riječ o jednoj te istoj ideologiji. Slobodan Milošević nije pao s Marsa, čovjek je sustavno napredovao kao jugoslavenski kompartijski aparatčik, imao sjajan život i ambiciju koja je bila veća od realnih sposobnosti. Ako u modernoj povijesti postoji osoba koja je ideološki sazrijevala (u biti propadala) slično ocu fašizma, Mussoliniju, onda je to Slobo.

I jedan i drugi bili su internacionalni socijalisti koji su u određenom trenutku shvatili da je neukom plebsu taj isti socijalizam bolje zamotati u još jedan sloj govnjive iracionalnosti pa mu nadogradnjom dodati i nacionalni mit. Zapravo je riječ o pukom oportunizmu koji na jedan primitivni populizam dodaje drugi koji je vrlo kompatibilan. Slično kao što kriminalci počnu kao dileri, a završe kao ubojice. U spirali zla teško je povući kočnice.

A upravo je Slobin fašizam kriv što širom Hrvatske, BiH, Kosova, pa nažalost i u Jasenovcu, moramo imati spomenike poginulima ne samo u općoj klaonici Drugog svjetskog rata kada je tamo bio zloglasni logor ustaških koljača, nego i ljudima poginulim 50 godina kasnije, kada se ostatak Europe grlio, ujedinjavao i napredovao. Ti ljudi nisu išli brati gljive ili loviti veprove, nego su poginuli braneći svoju državu. Osobno bih kao liberal maknuo pozdrav „Za dom spremni“ sa spomenika jer zbog njega naglasak nije na žrtvama, nego je spomenik sada sjeme dnevnopolitičkih licitacija zbog doista uznemirujuće činjenice da se radi o Jasenovcu. S druge strane sam itekako svjestan da će se u atmosferi neslobode govora i nomenklaturinog forsiranja za državu nebitnih tema, već sutra naći novi prijepor.

Jednako kao što apologeti pozdrava “Za dom spremni”, ako ne žele biti diskreditirani kao fašisti, moraju spremno izreći jasnu i nedvosmislenu kritiku Pavelićevog režima i groznih zločina, tako bi i ljudi koji se bave bilo kojom temom vezanom uz Domovinski rat, trebali izreći kritiku novog fašizma koji ga je izazvao, onog Slobodana Miloševića. Kao što moraju priznati i ulogu JNA i svih federalnih jugoslavenskih institucija koje su mu pritom bile na usluzi što će nas odvesti do Broza i njegove sulude politike militarizacije i prisilnog bratstva i jedinstva. To posebno moraju napraviti ako im je stalo do lokalnog, srpskog naroda koji je, slično kao i talijanski esuli zbog Slobinog pandana Benita, na kraju ispao najvećom žrtvom jedne umobolne politike.

No, uza sve ove teške teme, najviše zabrinjava je činjenica da se i dalje bavimo temama iz prošlog stoljeća, a nesloboda vrlo slična fašizmu ovih dana događa nam se pred nosom. Policija gotovo svaki tjedan utjeruje strah uhićenjima i kažnjavanjima ljudi koji su izrekli kritiku vladajućoj političkoj oligarhiji ili je samo uvrijedili. U nominalnoj demokraciji koja slobodu govora štiti ustavom, mladić je kažnjen zbog pukog povika “HDZ lopovi”, a nama su nacionalna tema i dalje fašizmi od prije četvrt ili tričetvrt stoljeća. To je doista moguće samo u Hrvatskoj.

Dragi prijatelji, nesloboda bilo koje vrste, intelektualna sljepoća, kukavičluk, iracionalnost i krivi prioriteti svakako su plodno tlo za još fašizma.