Zamislite potpunog idiota. I zamislite nekoga tko piše za Index. Ponavljam se.

Dakle, zamislite potpunog idiota koji piše za Index. Nije teško, zar ne? Nazovimo ga Vice. Vice je jako želio biti sportaš, ali nije išlo. Priroda nije bila darežljiva, nedostajalo mu je volje i nije bio baš odgajan da puno i marljivo radi, da bude svoj. Više su ga učili da prati druge, da se nikako ne ističe i da uvijek bude "u trendu". A takvi baš i ne mogu postići bilo kakav izvanredni rezultat.

U nedostatku životne svrhe, znanja da radi nešto korisno i potražnje za njegovim vještinama, našao je spas tamo gdje beskorisni i frustrirani pojedinci i inače nalaze spas - u hrvatskim medijima. Tamo uvijek postoji potražnja za društvenim i prirodnim neuspjesima. Trebao je samo popušiti kitu pravomoćno osuđenom kriminalcu, pedofilu i utajivaču poreza koji je konstantno u bijegu od državnih organa i financijskih institucija za naplatu potraživanja. Piece of cake! Naš Vice je taj zadatak lako odradio. Ionako je navikao da pogne glavu i žrtvuje svoje dostojanstvo da bi bio u trendu. A moraš biti u trendu!

I tako se našem Vici konačno osmjehnula prilika života. Mogao je potpuno nesputano i otvoreno pljuvati sve one koji su postigli više od njega, koji su uspjeli tamo gdje je i on htio, ali nije znao ni mogao.

Došla je novinarska gripa, a s njom i povratak na lomače. Na lomačama se palilo svakoga tko ne stane u red i ne pokori željama novinara, a novinarske su želje bile praktički sve - ljudi su se trebali odreći dostojanstva i spustiti mentalno na novinarsku razinu, inače bi bili javno šikanirani i njihov ugled bi bio spaljen. Tražilo se od svake javne osobe da javno prizna vjeru u novinarsku gripu kao nešto uzvišeno i svevišnje. Od ljudi je doslovno traženo da prinesu svoje dostojanstvo pred oltar. Jao onome tko se ogluši!

Kao i obično, uvijek se nađe neki pametnjaković koji ne želi biti dio mase. Neka crna ovca. Nijedna religija ne voli nevjernike, krivovjernike, one koji ne poštuju njene postulate.

Odmetnik, nazovimo ga Novak Đoković i recimo da je već tada slovio za najboljeg tenisača svih vremena, odbio je žrtvovati novinarima svoje dostojanstvo. Čak nije pokazivao nikakvo poštovanje prema njihovoj gripi i svim njenim svetim obredima. To je u novinarskom svijetu shvaćeno kao najgore bogohuljenje, neviđena blasfemija, nešto što se mora kazniti najtežom kaznom. Pa su krenuli s totalno besmislenim šikaniranjem. Najbolje što su mogli smisliti jest da ga nazovu idiotom. Odjednom su mediji diljem svijeta, potpuno spontano i nimalo dirigirano, objavili članke s naslovom "Novak Đoković is an idiot".

Naš Vice je shvatio da je to novi trend, a on mora biti u trendu, pa je to napravio i on. Jednostavno, uzeo je naslov i tekst s nekog random američkog portala i preveo jer - što drugo on može, kad jadan nije u stanju ni sastaviti vlastiti originalni članak? Pritom je, naravno, potpisao sebe kao autora.

Jeee! Bravo ja! Vidi me, kako sam dobar! - vikao je Vice okolo po redakciji, a njegovi kolege su to dočekali pljeskom i oduševljenjem. Osjećao se kao da je ostvario svoje dječačke snove i osvojio zlato na olimpijadi. Glavna urednica, koja je baš završila tekst na temu kako bolnice trebaju odbiti liječiti necijepljene, nagradila ga je lizalicom. Bila je stvarno ponosna, shvatila je da će i od Vice biti nešto. Doduše, nije baš posve njegovo, a nije ni pretjerano vrijedno, ali i to je više od ičega što bi Vice bio u stanju inače stvoriti.

Izmišljena priča (svaka sličnost s pravim osobama i medijima je slučajna) koju sam ispričao događala se, recimo, prije tri godine. Sada smo u 2024. godini. Onaj Novak Đoković, koji je prije par godina bio u medijima idiot, sada je opet prvak. Vice mu nije uspio uništiti karijeru, tko bi rekao? Vice je sada - tko zna gdje, vjerojatno u nekoj rupi gdje čeka novu pandemiju, novu klimatsku krizu ili neki rat kad će opet možda dobiti priliku da šikanira nekog čovjeka koji je veći i bolji od njega. Đoković je i dalje na vrhu.

Ovo je bila priča o pobjednicima i gubitnicima; o onima koji će u svakom trenutku pognuti glavu pred autoritetom, bez obzira koliko taj autoritet loš, zao ili besmislen bio; i o onima koji imaju vlastito dostojanstvo i nisu ga spremni žrtvovati ni za koju cijenu. Primijetit ćete da su ovi drugi pobjednici, a prvi gubitnici. To vam je to.