Piše: Liberal.hr
Izvor: FEE
22.6.2017.
Prosječna ocjena čitatelja: 3
Piše: Liberal.hr
Izvor: FEE
22.6.2017.
Prosječna ocjena čitatelja: 3
Privatna industrija ima dugu povijest spašavanja života kad zaprijete pošasti, zaraze i bolesti, piše Iain Murray, autor i ekonomist iz Instituta za konkurentno gospodarstvo u članku objavljenom na stranicama Zaklade za ekonomsku edukaciju (FEE).
Kao što pokazuje nedavna povijest, kako bismo se suočili s mogućnošću brzog mijenjanja svijeta tijekom sljedećeg stoljeća, najbolje što možemo učiniti da pomognemo najsiromašnijima jest da slijedimo strategiju elastičnosti. I ta strategija uključuje bogate multinacionalne korporacije.
Firestone
Firestone je jedan od vodećih svjetskih proizvođača gume i posjeduje velike plantaže kaučuka u Liberiji, siromašnoj zemlji na zapadu Afrike. Imovina tvrtke se prostire na preko 250 četvornih kilometara, zapošljava oko 8.000 ljudi direktno i još indirektno 72.000 ljudi koji žive na njihovom području i od suradnje s njima.
Kad se pojavio prvi slučaj ebole na plantažama Firestonea, u ljeto 2014. godine, kompanija je prvo poslala oboljelog radnika u bolnicu u liberijski glavni grad Monroviju. Voditelji kompanije su ubrzo shvatili kako državna bolnica nije dobro opremljena za suzbijanje te bolesti pa je kompanija zaposlila svoje liječnike i medicinsko osoblje te formirala vlastitu bolnicu. Do sredine rujna ustanova je već bila puna zaraženih, ali zahvaljujući dobrom vođenju i stručnom osoblju, bolest se uspješno liječila, a zaraza suzbijala. Već do kraja rujna kompanija je uspjela potpuno suzbiti ebolu na svome području.
Firestone je to mogao napraviti jer ima potrebno bogatstvo, a tvrtka cijeni svoje radnike i njihove obitelji pa su voditelji kompanije prepoznali potrebu da se što učinkovitije uhvate u koštac s bolešću.
To je primjer kako je tvrtka čije je sjedište u Ohiju, SAD, uspjela spasiti stotine, a da se bolest proširila bilo bi i tisuće života u Liberiji, na drugom dijelu svijeta. I to nije usamljeni primjer.
Debswana
Drugi primjer je tvrtka Debswana koja posjeduje rudnike u Bocvani na jugu Afrike. Tijekom 1990-ih godina Bocvanu je pogodio val širenja HIV-a (AIDS-a). Kompanija je svojim radnicima i članovima njihovih obitelji osigurala tečajeve o tome kako se HIV prenosi i kako ga se može izbjeći, a zaraženima je platila lijekove i programe liječenja. Kompanija je borbu protiv AIDS-a nazvala "svojim glavnim korporativnim prioritetom": Kompanija je predana borbi protiv AIDS-a i naša je filozofija da pod svaku cijenu minimaliziramo utjecaj virusa na naše zaposlenike, njihove obitelji i kompaniju, kroz prevenciju, njegu i potporu.
Dok neki takve poslovne odluke mogu nazvati "korporativnom socijalnom odgovornošću", to je također zapravo rezultat shvaćanja samointeresa i interesa suradnje u modernom svijetu.
Mjere koje promiču spomenuta dva aspekta današnje ekonomije su najbolja šansa za preživljavanje siromašnih naroda. Bilo da ih pogodi bolest, zaraza ili utjecaj globalnog zagrijavanja kao što je podizanje razine mora, pohlepne korporacije spašavaju živote, svakog dana.
BHP Billiton
BHP Billiton, najveća svjetska kompanija koja se bavi rudama, provodi najučinkovitiji anti-malarijski program u Mozambiku, ne zato što je to lijepo, već zato što tako povećavaju svoju vrijednost i u konačnici dobit. Njihov je program do 2015. uspio smanjiti infekciju za 90 posto među odraslom populacijom. Poboljšano zdravlje stanovništva je dovelo do puno rjeđeg izostajanja s posla i povećalo je produktivnost toliko da je tvrtka zaradila puno više nego što ju je koštao zdravstveni program.
Zdravije je bogatije, to je shvatilo vodstvo ove australske firme, a njihova je akcija, zbog težnje za većim profitom, spasila milijune života na drugom dijelu svijeta.
Korporacije bi mogle spasiti još više života
Međunarodne korporacije bi provodile i više sličnih programa u nerazvijenim zemljama, jasno je, iz vlastitih interesa, i tako bi spasile još više života u zemljama koje nemaju adekvatno zdravstvo, no zato bi svjetski lideri trebali neke stvari promijeniti. Evo što Murray preporučuje:
- promovirajte istinsko slobodno tržište, ukinite tarife i druge prepreke između razvijenog i slabije razvijenog svijeta
- promovirajte energiju koja se može priuštiti i distribucijske mreže za zemlje u razvoju
- smanjite regulatorne prepreke za poslovanje u zemljama u razvoju
- ukinite američke vanteritorijalne poreze za investiranje u stranim zemljama
- liberalizirajte globalni sistem plaćanja kako biste omogućili slobodno slanje novca emigrantima u njihove rodne zemlje.
Međutim, ovakve ideje nailaze na snažan otpor u establišmentu mnogih zemalja, na svim kontinentima, jer oni smatraju da treba ograničiti trgovanje i zabraniti učinkovite, ali politički nekorektne tehnologije kao što su DDT i ugljen, te reducirati profit privatnih kompanija. Zato će proći još dugo vremena dok se političari ne uvjere kako takva politika neće uroditi plodom i dok ne prihvate slobodno tržište.
U međuvremenu, stanovništvu siromašnih zemalja poput Liberije ne preostaje ništa drugo nego nadati se da će biti još investitora poput Firestonea, koji će uložiti svoj novac u njihovu zemlju. Ne samo zbog radnih mjesta, već i zbog njihovog zdravlja. Za privlačenje takvih investitora najbolja je politika, koja ne košta puno, vladavina prava koja čvrsto jamči pravo privatnog vlasništva. Na tome počiva temelj istinske strategije za put do prosperiteta.