Hrvatska je poljoprivreda uglavnom nekonkurentna, što zorno pokazuju podaci o uvozu i izvozu. Na području poljoprivrednih i prehrambenih proizvoda Hrvatska ima trgovinski deficit od 3 milijarde eura. Kao što sam objasnio u jednom od prethodnih članaka, to za Hrvatsku nije katastrofa zato što ostvaruje oko 15 milijardi godišnje od stranih turista. To bi u suštini trebalo gledati kao izvoz jer hrvatski građani i tvrtke prodaju strancima usluge i proizvode. Od viška kupujemo hranu iz uvoza. Ukupno smo u suficitu.

Nema apsolutno nikakvog razloga za paniku zbog uvoza hrane. Sve države to rade. I da odmah odgovorim onima koji vole posezati za argumentom rata - trgovina ne prestaje u ratu. Tada je zapravo najvažnija. Država koja uvozi hranu iz 10 ili 20 različitih smjerova puno je sigurnija u ratu od one koja ovisi o vlastitoj proizvodnji. Proizvodnja u ratu nije tako jednostavna kao što neki misle, a često ni moguća.

Tako da uvoz hrane nije problem. Međutim, i dalje imamo obradive poljoprivredne površine i to je svojevrsno hrvatsko prokletstvo jer netko ih mora obrađivati. Zato plaćamo ljude da ih obrađuju iako svi znamo da je u velikoj većini slučajeva to beskorisno i neisplativo. Onda ti ljudi, poljoprivrednici, počnu kmečati jer proizvode skuplje od konkurencije. Dobro jutro!

Hrvatska poljoprivreda je nekonkurentna i takva će uvijek biti iz jednog jedinog razloga - tradicija. Hrvatski seljak je navikao još od bivše države da radi samostalno, na relativno malom imanju, da ne ulaže i da se država za njega brine. Tako je i danas. I nema teoretskih šansi da se to promijeni.

Naravno, tu je i država koja ga na to navikava, a u isto vrijeme ne ulaže tamo gdje bi trebala - u infrastrukturu, navodnjavanje itd. Ali pored skupe države i košmara zvanog hrvatsko radno zakonodavstvo koje u startu postavlja previsoku letvicu za trošak rada, hrvatski seljak je najveći neprijatelj sam sebi.

Dokaze za to možemo praktički svakodnevno vidjeti na malim ekranima, svaki put kad neki poljoprivrednik krene poslovično kukati. Najnoviji primjer je Marina Galović, vlasnica OPG-a i čelnica Udruge povrćara grada Zagreba i Zagrebačke županije koja je došla na N1 televiziju žaliti se što zločesti trgovački lanci i ugostitelji radije kupuju jeftinije iz Italije nego dvostruko skuplje od njih.

Stvarno, zašto trgovci kupuju povoljnije, a ne skuplje? Možda zato što kupci žele povoljnije, a ne skuplje? A za ugostiteljski sektor ima još bolje objašnjenje - zamislite, ugostitelj želi zaraditi:

"Mi smo im preskupi jer je naša proizvodnja manja, a cijene su više. Zato svi oni idu u Italiju kupovati namirnice koje potom prodaju pod hrvatski proizvod. Tamo je proizvodnja masovna pa su cijene niže. Primjerice, u Italiji je kilogram tikvica 30 centi, a kod nas 80 centi do jednog eura. Tamo naš ugostitelj dobije tri kilograma za jedan kilogram naše tikvice. Gledaju da prođu povoljnije kako bi smanjili cijenu obroka, ali u konačnici ne smanjuju ništa nego si povećavaju zaradu", tvrdi.

Pa dobro, gospođo, a zašto vi ne snizite svoju cijenu ispod talijanske? Ah da, pa zato što i vi - želite zaraditi. Onda niste ništa bolji od zločestih ugostitelja, samo što se oni snalaze bez državne pomoći, a vi ne možete ništa bez države. Ili kako je ona sama rekla:

"Poslovno udruživanje OPG-ova nije moguće sve dok se u Hrvatskoj ne donese zakon o zaštiti poljoprivredne proizvodnje i dok se strane trgovačke lance ne prisili da uzimaju domaće proizvode. Sve dok Vlada ne napravi taj korak, mi od udruživanja OPG-ova nemamo ništa", ističe.

Ona bi da država "prisili" trgovačke lance, a posljedično i kupce, da kupuju njenu, skuplju robu, samo zato što njoj to tako više odgovara. Ma sjajno! A kako bi bilo da država onda "prisili" i domaće poljoprivrednike da svoje proizvode prodaju upola jeftinije? To vam se ne bi svidjelo?

Znači, kad ne možete naći kupce na tržištu onda bi država trebala prisiliti ljude da kupuju vaše proizvode. Prisila je jako, jako lijepa stvar dok se odnosi na drugoga; dok nitko vas ne prisiljava na nešto. Ali prisiliti drugoga - super!

Poljoprivrednici u svijetu se udružuju u zadruge, zajednički ulažu u tehnologiju i proizvodnju i tako postaju konkurentni. Kod nas je to očito nemoguća misija. Pa onda neka im bude. Ne vidim razloga zašto bi hrvatski građani bili prisiljeni plaćati najskuplju hranu na svijetu samo zato što je netko nesposoban i nezainteresiran za udruživanje.

Ako im smetaju strani trgovački lanci - a očito im jako smetaju - što ne osnuju vlastiti? Švicarski poljoprivrednici su se udružili u dvije zadruge i svaka ima vlastiti trgovački lanac. Ta dva trgovačka lanca prodaju isključivo domaće proizvode i cijene su im nešto više nego u ostalim trgovinama, ali Švicarci svejedno kod njih kupuju najviše jer tako podržavaju domaću proizvodnju.

Ako je hrvatska poljoprivredna proizvodnja toliko kvalitetna kao što tvrde, zašto ne učine isto i u svome trgovačkom lancu prodaju skuplju robu koju će Hrvati kupovati zbog domoljublja i kvalitete?

To se kod nas nikad neće dogoditi jer su naši poljoprivrednici navikli da se država za njih brine. Oni sebe vide kao državne službenike. Država ih je na to naučila, i ona bivša i ova sadašnja, a mediji im uvelike pomažu da tu iluziju održavaju na životu.

U stvarnosti, takvi poljoprivrednici bi se trebali spustiti na zemlju i shvatiti da su socijalna kategorija i nisu u poziciji nikome postavljati ultimatume. Ne želite biti konkurentni - OK. Ali nemate pravo tražiti da se zbog vaših hirova osiromaše potrošači. Ako ne vidite isplativost u tom poslu, radite nešto drugo. Vašeg kukanja smo se naslušali tijekom zadnjih 80 godina, ništa drugo i ne znate.

Dovoljno je pogledati bilo koju emisiju "Plodovi zemlje" još od 1970-ih do danas, i vidjet ćete da s njima nema nikakvih pomaka.