Ne stišavaju se reakcije na kritika koje je predsjednica RH Kolinda Grabar Kitarović uputila u Opatiji tijekom 25. savjetovanja „Ekonomska politika Hrvatske 2018.“ na račun Vlade. Predsjednica je ispravno detektirala da Hrvatska iako napreduje, napreduje sporo i kako drugi napreduju brže onda ustvari relativno zaostaje. Reforme, gospodarstvo i promjena status-quo su bile u fokusu njenog govora.

Iako su je mnogi kritizirali zbog toga što je prije često kritizirala druge jer iznose iste stvari kao kritiku, kao npr. kritika medijima da šire defetizam (što se može protumačiti i kao svojevrstan pritisak na medije, što je nedopustivo), odabir ovog tajminga za kritiku je državnički.

Nije potrebno komentirati sam sadržaj njenog govora, on je bio sasvim u skladu sa svime što smo govorili o relativnom nazadovanju, nedostatku reformi, nedostatku hrabrosti i očuvanju statusa quo, gotovo kao da je predsjednica čitala određene tekstove na Liberalu, ali bitno je objasniti zašto se nije moglo očekivati da će predsjednica imati ovakvu reakciju.

Predsjednica je ovime napravila i više nego što se po Ustavu od nje očekuje, jer uloga predsjednika nije kritiziranje drugih stupova vlasti, nego očuvanje stabilnosti Hrvatske što se može slobodno tumačiti tako da predsjednica nema što ulaziti u dnevnopolitičke igre te treba uvijek smirivati situaciju u zemlji. Tako da predsjednica nije morala uputiti nikakvu kritiku, bar ako se usko gledaju dužnosti i ovlasti funkcije koju obavlja.

Ipak, prilikom prisezanja na predsjedničku dužnost ona se obavezala i da će: a) bdjeti nad urednim i pravednim djelovanjem svih tijela državne vlasti i b) čuvati nezavisnost, opstojnost i jedinstvenost države Hrvatske. Držim da je predsjednica ustvari napravila određeni kompromis i kombinirala svoju ustavnu dužnost da čuva stabilnost države (što uključuje političku) te da ispuni dužnosti na koje je preuzela prisegom.

Predsjednica je očigledno dala premijeru Plenkoviću godinu dana da vidi u kojem će smjeru voditi državu, i u tom razdoblju je izvršavala svoju dužnost da čuva stabilnost u državi. Premijer je stupio na dužnost 19. studenog 2016., a prva kritika od strane predsjednice dolazi 08. studenog 2017. To ne može biti slučajnost, i nije. Rok poštede je prošao, što ste napravili g. Plenkoviću? Pa vrlo malo, bar po pitanju reformi i napretka, a ugrožavana je i stabilnost.

Nikakva značajna promjena smjera kretanja države nije na vidiku, status quo se još dublje zacementirao i upravo se najviše napora Vlade usmjerilo prema održavanju te učmale „stabilnosti“. Velike „akcije“ koje su se događale, kao porez na nekretnine i Lex Agrokor, definitivno nisu reformskog nego status quo karaktera.

Upravo su porez na nekretnine i lex Agrokor bili glavni dokaz predsjednici da mora reagirati, i to zbog dijela svoje predsjedničke prisege koja se odnosi na „uredno i pravedno djelovanje svih tijela državne vlasti“. Porez na nekretnine bi pobio i dio o urednosti i pravednosti. Prvo jer ga je nemoguće efikasno provoditi zbog nesređenosti katastarskih knjiga što bi stvorilo totalni kaos po jedinicama koje bi ga morale naplaćivati, a time bi bila povrijeđena i pravednost jer bi se događale brojne nepravilnosti i malverzacije. Lex Agrokor je također povrijedio faktor pravednosti jer je stavio jednu kompaniju u poseban položaj u odnosu na ostale, a brojne afere oko državne uprave u Agrokoru s g. Ramljakom na čelu su dovele u pitanje i „urednost“ državne vlasti tj. otvorile sumnju na neke paralelne strukture vlasti.

 Dugoročno relativno nazadovanje Hrvatske zbog nedostatka bilo kakvih realnih reformi je razlog drugog dijela razloga predsjedničine reakcije, a to je „čuvati nezavisnost, opstojnost i jedinstvenost države Hrvatske“. Ovakvo stanje, stanje u kojem se održava učmali status quo i svi problemi koji proizlaze iz njega, samo održava negativne demografske trendove i relativno ekonomsko slabljenje države. A ako država kontinuirano gubi stanovništvo, zbog iseljavanja i niskog broja rođenih, onda ona u dugom roku dovodi u pitanje svoju nezavisnost i opstojnost. Kontinuirano osiromašivanje određenih dijelova države kao što je Slavonija dovodi u pitanje i jedinstvo države, jer iseljavanje mladih i produktivnih stvara potrebu da se siromašnim krajevima pomaže iz prihoda bogatijih, npr. Istre, a to stvara opravdani revolt u stanovništvu tih krajeva te dovodi u svom najradikalnijem obliku do separatističkih težnji. Nadalje, prevelika birokratizacija kakva postoji u Hrvatskoj, dovodi do centralizacije cijelog ekonomskog, političkog i znanstvenog života u Zagrebu, što opet stvara potencijal za separatističkim pokretima.

Predsjednica nije trebala tražiti jači signal da Vlada ne planira rješavati problem birokracije od toga da je izmišljeno novo ministarstvo, Ministarstvo državne imovine, a nikakvi koraci nisu napravljeni u smjeru privatizacije ogromnog broja nekretnina, poduzeća, zemljišta i ostaloga u državnom vlasništvu.

Vjerujem da je Predsjednici zadnja kap koja je prelila čašu bio proračun za 2018. koji je predstavio ministar financija Zdravko Marić otkrivši da Vlada i u sljedećoj godini želi nastaviti stare politike koje su nas i dovele do ovakvog stanja. Pogledalo mi smjernice proračuna za 2018. to će nam biti savršeno jasno jer u proračunu nema nikakvih znakova volji za reformama, a prihodi od privatizacije državne mirovine su jako mali. Vlada je mogla iskoristiti pozitivne makroekonomske tokove i provesti krajnje nužne reforme koje bi postavile Hrvatsku na noge, a imala je i dovoljno jaku političku stabilnost da to može napraviti bez opasnosti do raspada. U vremenima gospodarskog rasta se priprema za sljedeću krizu, da se u vrijeme krize može djelovati protuciklično. Kvaliteta državnika se ogleda u tome koliko daleko može razmišljati, a Plenković je u tom smislu sasvim sigurno samo jedan birokrat koji zna samo održavati prividnu stabilnost bez ikakvog vizionarstva.

Znači nikakvih reformi na vidiku nema, sve što je do sada učinjeno pokazuje da Vladu i premijera zanima samo politička stabilnost pod cijenu relativnog nazadovanja i demografske katastrofe, a protekom godinu dana, predsjednica nije imala izbora ako je htjela postupiti državnički.

Naravno, u pitanju je i podrška, tj. politički razlozi. Predsjednici pada popularnost usporedno s padom popularnosti premijera i Vlade, jer je glasaći percipiraju još uvijek kao „HDZ-ovog igrača“. Opći nerad Vlade, neprovođenje reformi, odgovornost za negativne demografske trendove, svi gafovi, kontroverzna pitanja oko poreza na nekretnine i lex Agrokor, sve to ne šteti samo podrški vlade nego i predsjednice. Naime, u ovom trenutku 50 posto glasača ne odobrava njezin rad i tako već četvrti mjesec raste njihov broj. Njezin rad pak odobrava 40 posto ispitanika, a u srpnju je imala potporu 53 posto ispitanika, prema Crobarometru.

Teško je u ovom trenutku odrediti koliko se radi o državničkom ponašanju, a koliko od realpolitičkoj reakciji na pad rejtinga, ali ja sam spreman predsjednici dati priliku da dokaže da je državnica, a ne samo političarka. Tajming od godinu dana otkad je ova Vlada stupila na vlast te retorika koju je upotrebljavala daje razloga za naslutiti da se radi o državničkom ponašanju, a kontinuirani pad popularnosti usporedno s padom popularnosti Vlade govori o tome da se radi o realpolitičkom odvajanju od svih neuspjeha i pogrešaka koje je Vlada počinila.

Vrijeme će pokazati, kao i njeni daljnji istupi.