Mnogi smatraju da je najbolji način da se neka zemlja obogati pronalazak i iskorištavanje prirodnih resursa; najčešće nafta, zlato, dragulji, metali i sl. Taj stav polazi od zdravorazumske logike da je najbrži put do bogaćenja nešto slično kao pronalazak blaga, pronalazak velikih količina nafte, plina, zlata itd.

Ali stvarnost oštro opovrgava tu tezu. Resursno najbogatiji kontinent Afrika je ujedno i najsiromašniji, a gotovo da ne postoji država na kontinentu koja nema neki oblik golemih prirodnih resursa, od nafte i plina, preko zlata i dijamanata, bakra, aluminija i rijetkih metala. To je bila povijesna konstanta, Afrika je uvijek izvor velikih prirodnih bogatstava, a jako slabog gospodarskog razvoja.

S druge strane, neke države koje praktički nemaju nikakvih prirodnih resursa spadaju u najrazvijenije ekonomije na svijetu.

Dobar primjer je Japan, koji osim ribe i ugljena ima jako malo prirodnih resursa, ono malo čelika željeza što imaju slabe je kvalitete, a izvori nafte su relativno mali. Južna Koreja je također relativno siromašna prirodnim resursima koji su se većinom koncentrirali u Sjevernoj Koreji, koja je sve do razjedinjenja bila gospodarski razvijeniji dio. Poseban fenomen je Singapur, koji je praktički močvara bez ikakvih prirodnih resursa, pa čak mora uvoziti i vodu iz susjedne Malezije, a ipak je jedno od najbogatijih područja na zemlji.

U Europi možemo navesti primjer Italije, koja je relativno siromašna prirodnim resursima, bez većih depozita ugljena, željeza, bakra i slično, a više od 90% nafte i plina uvozi.

Znači, postoji svojevrstan paradoks da zemlje s manje prirodnih resursa ostvaruju puno bolje gospodarske rezultate od zemalja s relativno malo prirodnih resursa. To se kosi sa zdravorazumskim razmišljanjem da je lakše ostvariti gospodarski uzlet ako unutar granica jedne države postoji puno prirodnih resursa koji se mogu iskorištavati i time "pogurati" opći gospodarski razvoj. Opažanje da zemlje s više prirodnih resursa ostvaruju slabiji gospodarski rast i slabiji društveni razvoj se zove prokletstvo resursa.

Probleme koji proizlaze iz gospodarstva baziranom na jednom resursu možemo podijeliti na ekonomske i političke.

Jedan od razloga zbog kojeg bogatstvo prirodnim resursima može biti problem je tzv. "nizozemska bolest". Termin je skovan 1977. u časopisu The Economist kako bi se objasnilo zbog čega se industrijski sektor u Nizozemskoj smanjivao nakon otkrića nalazišta nafte u Sjevernom moru 1959. godine.

Nizozemska bolest djeluje na nekoliko načina, ali glavno objašnjenje je da bogatstvo prirodnim resursom dovodi do aprecijacije valute zbog velikih prihoda od izvoza i ulaska velikih količina stranih valuta u domaću ekonomiju, što dovodi do aprecijacije domaće valute i time do relativnog poskupljenja domaćih izvoznih proizvoda. Svi sektori osim resursnog gube na konkurentnosti zbog toga što zbog aprecijacije valute njihov izvoz postaje skuplji, a dodatni problem aprecijacije je što pojeftinjuje uvoz te time, osim što istiskuje domaće proizvode iz izvoza, također istiskuje domaće proizvode iz domaće upotrebe jer i u državi porijekla postaju relativno skuplji od uvoznih.

Izvoz ostalih proizvoda pada, a time se ostatak industrije osim resursne smanjuje. To dovodi do recesije u gospodarstvu i gubitka radnih mjesta, na što država odgovara rastom fiskalnih rashoda i socijalnih programa za pomoć građanima koji su ostali bez posla pa raste i državna potrošnja jer je lako oporezivati iznimno profitabilni resursni sektor. Time državna potrošnja postupno postaje sasvim ovisna o fiskalnim prihodima od izvoza prirodnih resursa. Krajnji rezultat je država ovisna o prihodima od izvoza jednog prirodnog resursa, deindustrijalizacija, relativno visoka nezaposlenost i loša alokacija ljudskih resursa jer svi žele raditi u visoko profitabilnom sektoru izvoza prirodnih resursa.

Međutim, takve industrije tradicionalno zapošljavaju jako mali broj ljudi pa samo mali broj stanovništva uspijeva u njemu pronaći zaposlenje dok većina drugih ostaje nezaposlena i na državnoj pomoći, koja opet ovisi o fiskalnim prihodima od prirodnih resursa.

Drugi važni efekt je nestabilnost prihoda. Cijene prirodnih resursa jako puno fluktuiraju u kratkom vremenu, što unosi nestabilnost te onemogućava dugoročno planiranje budući da je cjenovne fluktuacije gotovo nemoguće točno predvidjeti. Primjer je cijena sirove nafte, koja je fluktuirala od 3$ po barelu na 12$ tijekom naftne krize 1973. godine, ali i od 27$ po barelu do 10$ tijekom 1986.

Dugoročno planiranje postaje jako teško i državni prihodi jako nestabilni, a zbog nizozemske bolesti velik dio građana i BDP-a ovisi o državnoj potrošnji. Država se naveliko zadužuje za vrijeme visokih cijena resursa da bi financirala izdašne fiskalne izdatke, a sve pod pretpostavkom da ima dovoljno visoke fiskalne prihode da vraća dugove. Međutim, kada cijene resursa padnu i vraćanje državnih dugova postane jako teško. Cijene prirodnih resursa su puno nestabilnije od cijena industrijskih proizvoda.

Poseban problem spada u kategoriju razvoja ljudskih resursa. Države bogate prirodnim resursima često ne ulažu dovoljno u obrazovanje jer ne vide direktnu korist od toga. Računaju na to da država ostvaruje dovoljno visoke prihode od izvoza sirovina i da je to dovoljno za snažnu državu, a obrazovano stanovništvo koje će jednog dana stvarati novu dodanu vrijednost jednostavno nije prioritet. Ekonomskim rječnikom, zanemaruju razvoj ljudskog kapitala, što dugoročno održava resursno prokletstvo i onemogućuje širokim slojevima društva bijeg iz siromaštva kroz obrazovanje pa većina jednoresursnih ekonomija ima jako izraženu nejednakost.

Većina istraživanja pokazuje da su države s gospodarstvima koja ovise o prirodnim resursima u prosjeku politički nestabilnije. Visoki fiskalni prihodi od iskorištavanja prirodnih resursa uzrokuju to da vlasti ne pridodaju veliku važnost općem gospodarskom razvoju, obrazovanju i društvenom razvoju, a istodobno upravljanje državnim institucijama daje veliku moć. Zbog velike moći koju upravljanje državom pruža, a nerazvijenih državnih institucija te vrlo slabe okomite društvene mobilnosti uzrokovane slabim obrazovanim institucijama i velikom nejednakošću, nasilno ovladavanje državnim institucijama je jako privlačno.

Demokratski proces je u takvim društvima manjkav te je jedina realna mogućnost da se netko tko već ne pripada elitnim krugovima uspinje na društvenoj ljestvici korupcija, krađa i nasilje. To stvara nestabilno društveno stanje, a u krajnjem obliku dovodi do unutarnjih sukoba, revolucija i ratova.

Dobra vijest je da zemlje nisu osuđene na "prokletstvo resursa" i postoje načini da se taj problem zaobiđe ili, ako već postoji, barem sanira. Prokletstvo resursa se pojavljivalo u mnogim političkim tvorevinama tijekom povijesti, od Španjolskog carstva preko ekspanzije SAD-a na zapad u 19. stoljeću, do današnjih država bogatih naftom. Stoga ono ne znači "osudu" na gospodarsku stagnaciju i postoji izlaz iz takvog stanja.

Dapače, meta-istraživanje iz 2016. je pokazalo da bogatstvo resursima nije sasvim znanstveno utvrđeno. Točnije, 40% istraživanja pokazuje negativan učinak prirodnih resursa na gospodarski razvoj, 40% ne pokazuje značajan učinak, a 20% čak pokazuje pozitivan utjecaj prirodnih resursa na gospodarski razvoj. Očigledno konačni učinak ovisi o velikom spletu socio-ekonomskih faktora pa prirodni resursi nude i priliku za veći gospodarski rast. Formalne i neformalne institucije utječu na neto efekt, ali ipak treba imati na umu da pronalazak prirodnog bogatstva nije recept za gospodarski oporavak.

Ekonomija je previše kompleksna da bi bilo kakvo instant rješenje funkcioniralo, pa čak i pronalazak velikih izvora "crnog zlata". U tom smislu ni da Hrvatska pronađe velike količine nafte u Jadranu, ne znači da će to osigurati dugoročnu prosperitet.