Posljednjih godina mediji nas bombardiraju pričama o rastućim razlikama između bogatih i siromašnih, o razlikama u primanjima u zapadnom svijetu te traže od država da uvode progresivno oporezivanje jer vjeruju da će na taj način smanjiti razlike u bogatstvu među građanima. Mnoge zapadne zemlje su pod pritiskom ljevičara uvele više ili manje progresivne porezne stope, neke čak idu i do 70% za najbogatije, sve s ciljem smanjenja razlike, ali sasvim očekivano - razlike se nisu smanjile.

Problem materijalne nejednakosti puno se više proučava u sociologiji nego ekonomiji, vjerojatno zato što većina ekonomista razumije da je nejednakost u prihodima i imovini logična i nužna posljedica života u slobodnom društvu. Naravno, nije dobro niti kad ta razlika postane prevelika, a pogotovo nije dobro kad je previše onih "na dnu", ali u slobodnom društvu s visokim stupnjem ekonomskih sloboda (što Hrvatska, nažalost, nije) svakom je pojedincu omogućeno da se vlastitim djelovanjem izbori za prihode koji im odgovaraju. U takvom društvu, gdje država ne postavlja nerazumne prepreke za rad i poduzetništvo i gdje pravosuđe funkcionira normalno štiteći građanska prava svakog građanina jednako, može se reći da je svatko odgovoran za vlastitu sudbinu.

Ipak, ljevičari na Zapadu inzistiraju na problemu materijalne nejednakosti i ističu kako 1% najbogatijih posjeduje...(umetnite svojevoljno)...bogatstva na svijetu. Tvrde da je to "najveći problem" i pozivaju vlade da učine nešto kako bi to promijenile (njihova je ideja uvijek ista - otimačina i preraspodjela imovine prisilnim putem). Međutim, kroz oporezivanje to nije moguće postići, nego se samo povećava izbjegavanje poreza.

Walter Scheidel, profesor na sveučilištu Stanford u Kaliforniji istraživao je tisućljetnu povijest čovječanstva kako bi otkrio na koje je načine moguće postići materijalnu jednakost u društvu. Došao je do zaključka da postoje samo 4 sigurna načina kako to postići: rat, revolucija, smrtonosna epidemija i državni kolaps. Svoje istraživanje je objavio u knjizi Great Leveler u izdanju Princeton University Pressa.

Scheindel je otkrio da današnja razina materijalne nejednakosti nije ni približno najveća u povijesti čovječanstva, pa čak niti u zadnjih 100 godina. Tek nedavno je razlika između najbogatijih i najsiromašnijih Amerikanaca narasla na razinu kakva je bila 1929. godine. U Velikoj Britaniji prije Prvog svjetskog rata najbogatijih 10% je posjedovalo više od 90% privatnog vlasništva dok danas 10% najbogatijih Britanaca posjeduje malo više od polovice ukupnog privatnog vlasništva u zemlji. To nam pokazuje da je fokus na nejednakosti danas ekstremniji nego prije, piše Quartz.

Zanimljivo je kako lijevi mediji u navedena četiri načina, od kojih su svi katastrofalni i proizvode jednakost samo u smislu da svi članovi društva postaju jednako siromašni, vide nešto pozitivno. Pa tako novinar Quartza doslovno pita Scheindela kako je zanimljivo da se u katastrofama i ratovima našlo nešto "pozitivno".

Scheindelovi zaključci također pobijaju Keynesovu tezu kako su ratovi dobri i poticajni za ekonomiju, što su do danas prihvatili i mnogi njegovi sljedbenici. Međutim, oni će i dalje tvrditi da su rat i prirodne katastrofe dobri za ekonomiju jer je za njih samo smanjenje nejednakosti dobro. Nema veze što to znači siromaštvo za sve.

U ratu dolazi do prisilne jednakosti jer se muškarci masovno mobiliziraju za vojsku, a oni koji ne idu na frontu mobilizirani su u gospodarstvu za svrhe fronte. Država postaje krajnje autoritarna i podiže poreze do 90%. Sve je stavljeno u svrhu obrane ili osvajanja pa ljudi nemaju mogućnosti raditi za sebe i prosperitet svoje obitelji.

Kod revolucije, poput Oktobarske, došlo je do brzog izjednačavanja jer su revolucionari otimali i nacionalizirali privatnu imovinu poduzetnika, a vlasnike su likvidirali ili zatvarali u radne logore. To je dovelo do materijalne jednakosti stanovništva, ali ne zadugo jer ubrzo se stvorila nova klasa imućnih, onih bliskih državnom vrhu.

Kod masovnih epidemija ne dolazi do uništavanja imovine, ali dolazi do "reseta" u radnoj snazi. Vlasnici kapitala ostaju bez radnika, a da bi ih zamijenili moraju ponuditi veće plaće i odreći se dijela kapitala kako bi nove radnike mogli isplatiti.

Iz ugla ljevičara, jedini loš način za materijalno izjednačavanje je državni kolaps. Kako kaže Scheindel, "to je manje poželjan način jer su onda SVI siromašniji".