Ludwig von Mises je bio austrijski ekonomist, klasičnoliberalni teoretičar koji je u 20. stoljeću neumorno radio na promidžbi politika slobodnog tržišta, upozoravao na štetnosti politika koje ograničavaju ili suzbijaju osobne i ekonomske slobode. Ostavio je značajan trag, a njegov je utjecaj vidljiv na spektru puno širem od samog klasičnog liberalizma.

Libertarijanski pokret u SAD-u, koji je nastao u drugoj polovini 20. stoljeća, uvelike je inspiriran Misesovom mišlju. Međutim, Misesovi tekstovi bili su privlačni i mnogima na čistoj desnici - konzervativcima nakon Drugog svjetskog rata. Konzervativci su se često voljeli pozivati na Misesa i citirati njegove argumente koji temeljito opovrgavaju korisnost svake lijeve politike. Tako je bilo desetljećima, do pojave Donalda Trumpa na političkoj sceni, koji je američki konzervativni pokret okrenuo u sasvim drugom pravcu. Tom problematikom pozabavio se autor Brian Doherty u nedavnom članku na portalu Reason.

Doherty ističe desetljeća Misesovog utjecaja na američke konzervativne intelektualce. George H. Nash je u knjizi "Konzervativni intelektualni pokret u Americi nakon Drugog svjetskog rata" 1976. godine, već prvo poglavlje posvetio Misesu i drugim ekonomistima austrijske škole ekonomske misli, zaključivši: "Teško da bi se moglo pretjerati u iskazivanju doprinosa Ludwiga von Misesa intelektualnoj rehabilitaciji individualizma u SAD-u".

Konzervativci su od Misesa uzimali samo ono što im je odgovaralo

Misesov učenik Murray Rothbard žalio se da je konzervativno prihvaćanje Misesa zaklonilo radikalnije dijelove razmišljanja ekonomista: elemente koji su bili protiv državne kontrole, za mir, za imigraciju, čak i kritični prema kršćanskoj tradiciji. U eseju iz 1981. u časopisu The Journal of Libertarian Studies, Rothbard je tvrdio da je previše Misesovih desničarskih obožavatelja "nenamjerno iskrivilo [njegova stajališta] i učinilo da izgledaju jednaka modernom konzervativnom pokretu u Sjedinjenim Američkim Državama", kao da je Mises "neka vrsta intelektualca s National Reviewa".

Ali u National Reviewu, legendarnom časopisu američke desnice, ljudi zbilja jesu voljeli Misesa, doduše baš kao što je Rothbard ukazao, birajući iz Misesovog opusa samo one stvari koje su im se svidjele; što im se nije svidjelo, jednostavno su zanemarivali. Stvar je u tome da je Mises ponudio vjerojatno najbolje moguće argumente za borbu protiv socijalizma i lijevih politika općenito, argumente koji vrijede jednako i danas. Mises je još od 1920., nakon uspostave prve marksističke države u svijetu, uvidio sve ekonomske i društvene rezultate socijalističkih pokreta, jako dobro ih je obradio i iznio logične zaključke koji ukazuju na njihove fatalne posljedice za društvo i napredak čovječanstva. Teško će bilo tko na desnici tome odoljeti.

Možda je ironično da su konzervativni intelektualci i političari dugo imali za svoje gurue mrtve liberale, odnosno ljude koji su sebe za života sami nazivali liberalima i odbacivali bilo kakvu intelektualnu poveznicu s tadašnjim konzervatizmom, ali to je zato što su klasični liberali najbolje preduhitrili sve što će ljevica u budućnosti pokušati napraviti na političkom planu. Djelomično je tomu razlog i to što je klasični liberalizam temeljen na nepromjenjivim principima koji se jednako mogu primijeniti u bilo kojem vremenu dok su se oni, koji su se smatrali konzervativcima, uvijek bavili aktualnim problemima na način da bi htjeli vratiti stvari unazad. To u budućnosti nikad ne izgleda dobro ni smisleno.

U svakom slučaju, National Review je oduvijek inspiriran Misesovim idejama i mislima. Njegov osnivač William F. Buckley je 1951. objavio knjigu "Bog i čovjek na Yaleu" u kojoj je napao Ivy League koledže za snažno okretanje ulijevo i promidžbu ljevičarskih politika. U njoj je konzervativni novinar John Chamberlain imenovao Misesa kao jednoga od društvenih mislioca koji su "neopravdano i besramno isključeni iz Yaleovog kurikuluma".

Trump je preokrenuo politiku desnice

Među najštetnijim promjenama koje je Trumpizam izazvao konzervativizmu bilo je odbacivanje ključnih elemenata Misesove misli - dijelova koji su potkopavali ideju da bi "nacionalni interes" trebao zamijeniti osobni izbor i slobodu na tržištu, ističe Reason.

Mises je bio gorljivi pobornik slobodne trgovine. Predsjednik Donald Trump promiče protekcionizam i sebe naziva "Tariff man" (Carinski čovjek ili čovjek od carina). Mises je bio odani antiinflacionist, promicatelj tvrdih valuta koje vlada nije mogla stvoriti i njima manipulirati po volji. Iako je Trump u sklopu svoje veće koalicije protiv establišmenta imao riječi hvale za privatne kriptovalute, također je u svom prvom mandatu zahtijevao da Federalne rezerve povećaju ponudu novca kako bi potaknule gospodarstvo i dale mu kratkoročnu političku korist. U svojoj knjizi Svemoćna vlada iz 1944. Mises je osudio nasilno teritorijalno širenje kao jedan od uzroka strašnih europskih ratova u 20. stoljeću. Nakon izbora, Trump je javno govorio o otimanju teritorija diljem svijeta. Trump gorljivo podržava restrikcionističku useljeničku politiku. Mises je vjerovao da su slobodan protok ljudi, dobara i kapitala okosnice idealnog međunarodnog sustava. "Imigracija ima pozitivan utjecaj na ekonomiju", pisao je Mises. Trump daje prednost industrijskoj politici, u kojoj vladini planeri interveniraju kako bi pomogli odabranim domaćim industrijama. Mises je tvrdio da će takve politike smanjiti, a ne povećati ukupni prosperitet.

A kada Trumpova intervencionistička politika ne uspije, to će značiti više opasnosti - jer kao što je istaknuo Mises, neuspjele vladine intervencije često dovode do još više intervencija. Birokrati tvrdoglavo nastavljaju pokušavati postići svoje željene rezultate kroz više intervencija koje također ne uspijevaju, ispredajući sve složenije mreže neučinkovitih kontrola. Ta je dinamika natjerala Misesa da porekne mogućnost održivog "trećeg puta" između slobodnih tržišta i socijalizma. Kad jednom krenete socijalističkim putem, napisao je, skloni ste ići sve dalje od slobode.

Socijalizam

Mises je u 20. stoljeću bio predvodnik onoga što je poznato kao austrijska škola ekonomije. Ta je tradicija započela knjigom Carla Mengera iz 1871. "Principles of Economics" (Načela ekonomije), koja je tvrdila da želje i vrednovanja pojedinačnih potrošača objašnjavaju formiranje tržišnih cijena. Ova ideja implicira da najbolji rezultati proizlaze iz dopuštanja slobodne igre potrošačkih želja da oblikuju ono što proizvođači proizvode, koliko stvari koštaju i kakav bi ukupni oblik trebalo gospodarstvo imati.

Mises je doktorirao pravo na Sveučilištu u Beču 1906. Njegovo zanimanje za ekonomiju počelo je kada je pročitao Mengerova Načela, koja su ga okrenula prema klasičnom liberalizmu. Bio je zaposlen u Austrijskoj gospodarskoj komori i predavao na Sveučilištu u Beču. Tijekom Prvog svjetskog rata služio je tri godine kao topnički satnik na fronti, a 1922. objavio je prvi rad koji se ozbiljno proširio izvan ekonomije na političku filozofiju i društvene znanosti.

U 1920-ima, nakon boljševičke revolucije u Rusiji, većina zapadnih intelektualaca vidjela je socijalizam kao sjajnu ideju koja će vjerojatno pomesti cijeli svijet. Misesova knjiga — "Socijalizam: ekonomska i sociološka analiza" — objasnila je zašto je ta filozofija bila destruktivna za sretnu i bogatu civilizaciju. Friedrich A. Hayek, još jedan austrijski ekonomist, koji je tada radio je za Misesa u trgovačkoj komori i bio Misesov učenik, kasnije je napisao: "Nikome od nas mladića, koji smo pročitali knjigu kad se pojavila, svijet više nije bio isti."

Najtrajniji doprinos "Socijalizma" bila je Misesova demonstracija da socijalizam u dinamičnom industrijskom gospodarstvu nikada ne može zamijeniti sposobnost cjenovnog sustava da uskladi odluke proizvođača sa željama potrošača. Argument oko ove tvrdnje - koji je išao naprijed-natrag mnogo godina - postao je poznat kao "rasprava o proračunu u socijalističkom svijetu".

Ono što su slobodna tržišta učinila, a socijalisti nisu razumjeli, objasnio je Mises, bilo je smanjenje usporedbi između nemjerljivih objekata na zajednički nazivnik: cijenu. Bez tog zajedničkog nazivnika bilo bi nemoguće donositi racionalne i učinkovite odluke o tome što proizvoditi i u kojim količinama kako bi se zadovoljile vidljive ljudske potrebe. Na primjer: Što ako posjedujete skladište puno čelika, ali trebate hranu za jelo i želite je razmijeniti na način koji bi vam najviše koristio, u skladu sa željama vašeg trgovačkog partnera? U tržišnoj ekonomiji cijene vam govore koliko nešto vrijedi u odnosu na sve ostalo. Ako se čelik prodaje za 120 dolara po kilogramu, a jabuke za 3 dolara po kilogramu, znate da kilogram čelika vrijedi 40 puta više od kilograma jabuka.

S privatnim vlasništvom i sposobnošću ljudi da zadrže ono što zarade kupnjom i prodajom, tržišne cijene su vjerojatno u svakom trenutku najbliže onome kako ljudi stvarno vrednuju stvari. Zašto? Zato što "pogrešne" cijene stvaraju poduzetničke prilike da ih povise ili snize dok ne odražavaju stvarne želje ljudi. Ovaj kontinuirani tržišni proces nikada ne rezultira savršenim modelom ravnoteže u kojem trgovanje postaje irelevantno. Stoga je kombinacija cijena i privatnog vlasništva najbliža, onoliko koliko bi bilo koji društveni proces mogao odražavati istinske društvene želje, onome što bi trebalo biti napravljeno i koliko bi to trebalo koštati.

Pod socijalizmom, u smislu u kojem je Mises upotrijebio izraz, jedan skup vladinih planera posjeduje sve i donosi odluke o raspodjeli bez tržišnih cijena. U toj situaciji neće biti ni blizu stvarnih želja ljudi. Prevladavanje nestašica i rasipanja u Sovjetskom Savezu pomoglo je uvjeriti mnoge ekonomiste da je Mises bio u pravu, iako je malo njih tako mislilo kada je prvi put objavio svoje argumente. Dok se SSSR raspadao, popularni ekonomski novinar Robert Heilbroner - koji nije bio Misesov obožavatelj - objavio je u The New Yorkeru novu konvencionalnu mudrost: "Pokazalo se, naravno, da je Mises bio u pravu."

Slobodne tržišne cijene šire informacije o svačijim subjektivnim procjenama onoga što žele i koliko su za to spremni platiti. Pritom ovise, kako je posebno naglasio Hayek, o jedinstvenoj osobnoj svijesti pojedinaca o lokalnim okolnostima koje niti jedan centralni planer ne bi mogao znati, osim kroz same tržišne cijene za koje planeri misle da ih mogu ili eliminirati ili izmisliti. To čini bilo koju verziju vrste "proameričke" industrijske politike koju Trump u konačnici promiče samo korištenjem političke sile za promicanje interesa privilegiranih skupina na račun svakog drugog američkog radnika ili potrošača.

Misesov liberalizam - ideologija mira, demokracije, slobodnih tržišta i tolerancije

Pet godina nakon "Socijalizma", Mises je napisao "Liberalizam u klasičnoj tradiciji" (1927), briljantno objašnjenje svoje društvene filozofije. Misesov liberalizam je materijalistički; "nema ništa drugo u vidu nego napredak [čovjekova] vanjskog, materijalnog blagostanja." On je kapitalistički, ali prepoznaje da istinski liberalni kapitalistički sustav nema kao motor hirove kapitalista, već želje potrošača. On je demokratski, ali samo pragmatično; demokracija uvelike osigurava miran promet državne vlasti. On je utilitaristički; Mises zagovara ekonomsku i osobnu slobodu ne iz metafizičke vjere u prava, već zato što liberalizam donosi najveće bogatstvo i obilje.

Misesov liberalizam zahtijeva mir za svoj puni procvat: kada svatko može imati koristi od tuđih ideja i produktivnosti kroz univerzalnu slobodnu trgovinu, vjerojatnije je da ćemo izbjeći zahtjeve za kolonijalizmom i "lebensraum" koji su pokrenuli grozne ratove 20. stoljeća. Misesov liberalizam također je doktrina maksimalne tolerancije: "Liberalizam proglašava toleranciju prema svakoj religiji i svakom metafizičkom uvjerenju, ne iz ravnodušnosti prema 'višim' stvarima, već iz uvjerenja da osiguranje mira unutar društva mora imati prednost nad svime i svima."

Misesov liberalizam ukorijenjen je u privatnom vlasništvu: ako je vlasništvo zaštićeno zakonom, tvrdio je, drugi aspekti njegove liberalne vizije vjerojatno će se ostvariti sami od sebe. Mises je svoj svjetonazor vidio kao nastavak liberalne filozofije 19. stoljeća, koju su u 20. stoljeću zasjenile krvave etatističke doktrine poput socijalizma i nacionalizma.

Misesova knjiga iz 1933. "Epistemološki problemi ekonomije" objasnila je vezu između ekonomije kako ju je on shvaćao i slobode. Prije razvoja ekonomije, napisao je, "vjerovalo se da nikakve granice osim onih koje povlače zakoni prirode ne omeđuju put čovjeka koji djeluje. Nije bilo poznato da još uvijek postoji nešto više što postavlja granicu političkoj moći preko koje ona ne može ići... U društvenom području također postoji nešto operativno što moć i sila ne mogu promijeniti i čemu se moraju prilagoditi ako se nadaju uspjehu."

Stoga vlada mora ostati skromna u svojim ciljevima pred gospodarskom realnošću i shvatiti da će većina pokušaja oblikovanja gospodarstva putem intervencija biti osuđena na neuspjeh, čak i prema standardima onih koji su zagovarali intervencije. Na primjer, oni koji uvode kontrolu cijena žele da roba bude u izobilju i jeftina; ali takve kontrole neizbježno čine robu sve rjeđom i skupljom jer ljudi odbijaju prodavati uz gubitke.

Mises u Americi

Mises je preselio iz Beča prvo u Švicarsku, a potom, kako je situacija u Europi postajala sve tmurnija, 1940. on i njegova supruga Margit započeli su težak proces bijega u Sjedinjene Američke Države. Činilo se da je liberalna stvar osuđena na propast jer su Europu razdirali fašizam i destrukcija.

Pronalaženje akademskog mjesta u Americi koje je bilo primjereno njegovom visokom ugledu u Europi pokazalo se teškim, ali Mises je ovdje našao prijatelje koji su prepoznali njegovu važnost i pomogli mu. Najznačajniji je bio ekonomski novinar i urednik New York Timesa Henry Hazlitt, koji je već bio veliki obožavatelj. U svojoj recenziji Misesovog "Socijalizma" u Timesu, Hazlitt je knjigu nazvao "ekonomskim klasikom našeg vremena". Kada je prvi put razgovarao s Misesom telefonom, činilo se, rekao je, kao da je podigao slušalicu i čuo: "Govori John Stuart Mill."

Hazlitt je postao najuspješniji popularizator Misesovih ideja, što je najvažnije u njegovoj kolumni u Newsweeku i u njegovoj knjizi "Ekonomija u jednoj lekciji—snažan uvod u razmišljanje o slobodnom tržištu" za generacije mladih libertarijanaca i konzervativaca iz Buckleyeve ere. (Reagan je rekao Hazlittu u pismu iz 1984. da je "ponosan što [se] smatra jednim od vaših učenika.") Središnji uvid ispravnog ekonomskog razmišljanja, naglasio je Hazlitt, uključuje pokušaj uočavanja "stvari koje se ne vide", posebno relevantne kada se procjenjuje vladina intervencija. Na primjer, inherentna vrijednost federalne potrošnje upitnija je kada se naučite usredotočiti ne na vidljive stvari koje je vlada učinila s resursima koje je uzela putem oporezivanja, već na sve nevidljive stvari koje bi se dogodile da vlada nije uzela resurse na prvom mjestu. To je utjecaj još jednog klasičnog liberala - Francuza Frederica Bastiata koji je 1850. napisao cijelu zbirku na temu "Ono što se vidi i ono što se ne vidi".

Misesovo glavno djelo tijekom prvog desetljeća u Americi bilo je "Human Action" (Ljudska akcija) 1949., objašnjenje gotovo svakog aspekta ekonomske znanosti na gotovo 900 stranica. Nakon objašnjenja kako i zašto dolazi do koncepata kao što su granična korisnost, formiranje cijena, podjela rada te dobit i gubitak, knjiga je analizirala loše učinke državnih intervencija, u rasponu od oporezivanja do kontrole cijena i deviza, do ograničavanja proizvodnje i širenja kredita.

Počevši od kasnih 1940-ih, Mises je često držao predavanja pod okriljem prvog modernog libertarijanskog trusta mozgova u SAD-u, Zaklade za ekonomsko obrazovanje (FEE), koja je također obrazovala generacije mladih konzervativaca, ali i starije poput Reagana, o istinama slobodnog tržišta. Godine 1948. Mises je započeo niz seminara na Sveučilištu New York. Sudionici su obično bili mladi studenti poslovanja koji su tražili laku peticu, budući da je Mises bio notorno ljubazan učitelj. Ali postojala je i mala grupa istinski zainteresiranih studenata, koji nisu uvijek, pa čak ni uglavnom, došli zbog diplome. Preko njih su Misesovi seminari osigurali da austrijska ekonomska tradicija preživi u Americi. Kao što je Robert Nozick, autor vrlo utjecajne knjige "Anarchy, State, and Utopia" (1974.), jednom rekao: "U 18 godina podučavanja na Princetonu i Harvardu, nikada nisam naišao na profesora koji predaje seminar na kojem bi odrasli koji ne žele diplomu nastavili pohađati godinu za godinom. [Mises je bio] jedinstven u privlačenju zrelih umova bez zahtjeva za sljedbom." Ono što ih je privuklo, primijetio je Nozick, bio je "sadržaj njegovih ideja i njihova snaga i lucidnost".

U međuvremenu, kao znak Misesova niskog statusa u američkoj akademiji, od 1949. njegovu plaću nije isplaćivalo sveučilište, već uglavnom Volkerov fond, jedina libertarijanska zaklada koja je u to vrijeme postojala. Kad je Mises tražio mjesto u američkoj akademskoj zajednici 1940-ih, njegova je zvijezda bila toliko niska da smo se "osjećali sretnim što smo pronašli neko mjesto koje bi ga odvelo", prisjetio se Richard Cornuelle iz Fonda Volker. "Osjećali su više od prezira prema Misesu. Mislili su da je opasan. Mislili su da zastupa opaku, neljudsku poziciju koja se sviđa kapitalistima, ali ne zaslužuje nikakvo ohrabrenje."

Dok Trump osvaja američku desnicu, Misesove su ideje još uvijek opasne za vladajuće snage obiju glavnih stranaka, od kojih svaka nudi različite kulturološki kodirane pristupe upravljanju izborima Amerikanaca i ograničavanju američkih sloboda. MAGA pokret krši mnoga načela slobodnog tržišta i raskida s mudrošću čovjeka koji je desetljećima cijenjen i na desnici, ekonomista čije sofisticirano, dalekosežno razumijevanje tržišta i slobode otkriva ludost većeg dijela trumpizma, zaključuje Doherty.