Ovako se gule pošteni poduzetnici!

Bila je to poruka s naslovnica i jumbo plakata prije nepunih šest godina. Leopold Đuričin, vlasnik tvrtke ZKI Sjeme iz baranjskog sela Suza, prije šest godina, revoltiran birokracijom koja ugrožava njegovu tvrtku prkosno se pojavio na jumbo plakatima širom zemlje – potpuno gol, s omčom oko vrata.



Naime, tvrtka ZKI Sjeme je 2011. godine dobila prekršajnu kaznu od 27.000 kuna radi banalnosti naših propisa, aljkavosti birokrata u Ministarstvu poljoprivrede te nerazumijevanja državnog aparata prema malim poduzetnicima koji pošteno radeći žele zaraditi za sebe i svoje djelatnike, a ne živjeti na račun „socijalne države“. Bio je to „vapaj u prazno“. Leopold je odlučio poslati poruku, nadajući se da će se nešto ipak promijeniti.

Poručio je svima da se pretjerana državna regulacija, visoki državni nameti i neobuzdana državna potrošnja moraju smanjiti kako bi olakšali onima koji stvaraju vrijednosti od koje cijela država živi. Poruka je to državi da olakša poduzetnicima, koji su poput njega, diplomiranog šumara, krenuli od nule – osnovali tvrtku, zaposlili sebe i nekoliko djelatnika, uplaćujući redovno sve obveze prema državi i djelatnicima, s vjerom da je njihov poslovni uspjeh u interesu države i šire zajednice.

- Nažalost, nakon 6 godina po pitanju inspekcijskih tlačenja i drugih birokratskih prepreka nisam iskusio poboljšanje jer se stalno čuje neka nepravda nanesena nekom poduzetniku. Ja osobno otad nisam imao novih neprilika, ali se pokušavam maksimalno pridržavati svih propisa, kako prije, tako i sada. Kaznu nisam platio te je otišla vjerojatno u zastaru što se tiče same tvrtke, a kao odgovorna osoba također nisam platio i dobio sam 12 dana zatvorske kazne koju sam bio spreman „odrobijati“. Na moju sreću u nesreći nije bilo mjesta u osječkom zatvoru - rekao nam je gospodin Đuričin.

- Sigurno da pravila moraju postojati, ali isto tako je sigurno da kod nas u Hrvatskoj ima masa neusklađenih pravilnika, i pravilnika koje nisu kreirali ljudi s iskustvom u poduzetništvu nego ljudi koji jednostavno nemaju doticaja s realnim svakidašnjim životom i promatraju svijet iz svojih udobnih fotelja. Kako pravilnici nisu usklađeni, isto tako su i kazne su neumjerene te se stavljaju i kruške i jabuke u isti koš. Čovjek jednostavno ima osjećaj da ova država ima cilj, s figom u džepu, pod svaku cijenu namiriti svoj nerealan proračun - pa makar to bilo s kaznama, dok joj građani pate i gladuju, umjesto da radi na tome kako potaknuti poduzetništvo koji je osnovni stup i nositelj egzistencije društva.

Ulazak Hrvatske u Europsku uniju, kaže, bitno mu je olakšao poslovanje.

- Ulazak u EU olakšao je poslovanje jer imam manje administracije u jednom dijelu, te je također olakšanje po pitanju plaćanja PDV-a jer se ne mora odmah avansirati u roku 7 dana na vrijednost uvezene robe, što je prije bilo dosta veliko financijsko opterećenje.

Smanjenje PDV-a na poljoprivrednu proizvodnju, kojom se i on bavi, smatra pozitivnim potezom Vlade.

- Stopa PDV-a je kod nas u Hrvatskoj inače jedna od najvećih u EU (Mađarska 27%). Sniženje na 13% za poljoprivredne proizvode je pohvalna odluka i sigurno da je malo olakšanje za tu granu gospodarstva. Poslovanje pomalo širimo i stalno razmišljamo čime bi mogli poboljšati svoje prihode, a da ne ovisimo toliko o sezonskim valovima koje prate samu poljoprivredu. Broj djelatnika u dogledno vrijeme ne planiramo povećavati dok to ne budu opravdale same poslovne prilike. Broj djelatnika varira od 3 do 5, budući da je djelatnost kojom se bavimo sezonskog karaktera. Danas je općenito vrlo teško pronaći savjesnog i „normalnog“ djelatnika. Skoro da je to postala nemoguća misija.

U Baranji, unatoč dugoj i bogatoj poljoprivrednoj tradiciji kraja, nema poljoprivredne škole.

- Po pitanju struke da u Baranji nema srednje poljoprivredne škole možda je čudno. Pravi razlog i odgovor po mom mišljenju leži u nesposobnosti ljudi (mislim kako na ministarstva, tako i lokalnih vlasti) koji nemaju viziju budućnosti, a time ni viziju razvoja gospodarstva. To općenito propadanje (i gospodarstva i drugih grana društva), koje je sve izrazitije, traje već više od desetljeća. Nažalost to se zove NESPOSOBNOST, a to nas košta jako puno, a uskoro će koštati još i više. Zbog te nesposobnosti i nedostatka vizije događa nam se svaki dan odljev mladih ljudi, što je neispravljiva greška koja se ne može ispraviti u narednim desetljećima.

Što se tiče Agrokora, vrlo je jasan: - Rak rana se treba što prije ukloniti i sanirati. Bila je javna tajna da je Agrokor generator dugovanja u državi. Isto to bi se trebalo učiniti svim državnim institucijama koji su sve to dozvoljavale i gledale kroz prste. Ovo je bio školski primjer kako za neke vrijede pravila i zakoni, a za neke (čitaj AGROKOR) ne vrijede. Nažalost, naše društvo nema ni moralne snage, niti političke, da iz sebe ukloni takvu rak ranu. Zbog toga  će nam se događati iste stvari i uvijek će biti istih predstava za oči javnosti koja debelo plaća ulaznice za takve predstave.

Uopće ne očekuje mirovinu jer, kaže, "pitanje je dana" kad će se ovaj mirovinski sustav potpuno urušiti.

- Za većinu ljudi koji ju danas primaju i koji će ju primati prikladniji je naziv „socijalna pomoć“. Jednostavno danas čovjek treba više da vodi brigu o sebi i o svojoj budućnosti što ih većina ne čini, te tako upadaju u bezizlaznu ružnu stvarnost u svojim staračkim danima - kada bi trebali uživati preostali dio svog života. Osim toga, samo jedan podatak može prikazati opću sliku vezanu za mirovine - da u HR na 1,2 uposlena dolazi jedan umirovljenik (1,2:1), dok u Njemačkoj je taj omjer 4:1.

- Državnu politiku uopće ne vidim da služi interesu naroda i za njegovu dobrobit. Ekonomsku politiku u svakom slučaju treba mijenjati - ali za to treba nešto puno veće mijenjati. Prva i osnovna nepravda je da ljudi u javnom sektoru (državnom aparatu) imaju 20-30% veća primanja u odnosu na privatni gospodarski sektor od kojeg živi, to je nedopustivo!

Porezi u Hrvatskoj su previsoki. - U doba feudalizma ljudi su davali 10-20% svog uroda,  a danas dajemo 50% i više od toga. Vrlo jednostavna računica za one koji sumnjaju ili ne znaju računati. Svaku tvrtku svaki djelatnik košta još 50-65%, (ovisno gdje živi), davanja državi od neto iznosa kojeg djelatnik dobije kao plaću. Za primjer za plaću od 4000 kn tvrtka još treba platiti okvirno 2000 Kn. Djelatnik kada potroši svojih 4000 Kn od toga isto plaća 25% PDV-a.

Na pitanje što bi preporučio Vladi, odgovara bez oklijevanja: - Vladi bih preporučio da odstupi, jer ne zna voditi državu!

- Ne vidim nikakvu svijetlu budućnost za sebe i za svoju djecu na ovim prostorima. Ako će mi se ukazati dobra prilika za odlazak, sigurno ću je iskoristiti.