Ususret današnjem ekonomskom kongresu u Umagu "Agenda 2030: Ekonomija pred izazovima današnjice", na Indexu je objavljen intervju s jednim od organizatora konferencije, hrvatskim akademikom Ivom Šlausom.

Šlaus je rekao puno netočnih tvrdnji, ali meni je za oko najviše zapela njegova izjava o nejednakosti i siromaštvu. Tvrdi da se nejednakost u Hrvatskoj povećava, da smo gori od ostatka svijeta po tom pitanju i da se s nejednakošću povećava siromaštvo.

Prema Gini koeficijentu, koji mjeri financijsku nejednakost stanovništva u svakom društvu, Hrvatska se s koeficijentom 32 nalazi na 121. mjestu među 154 zemlje. Odmah iza nas je Švicarska s koeficijentom 31,64. Daleko veću nejednakost od Hrvatske imaju SAD, Kanada, Francuska i mnoge druge razvijene zemlje. Što nam to govori? Nejednakost građana u prihodima, sama po sebi, ne znači ništa za ekonomiju. Švicarska i Hrvatska po ekonomskoj politici nemaju baš ništa zajedničko, kao ni po bogatstvu - osobnom i nacionalnom, a imaju gotovo isti koeficijent nejednakosti.

Na nejednakost se jako vole fokusirati lijevi novinari, ekonomisti i političari, ali u praksi razina nejednakosti ne pokazuje koliko je nacija bogata odnosno siromašna. Hrvatska ima problem sa siromaštvom, a Švicarska nema iako imaju gotovo isti koeficijent nejednakosti. To znači da nejednakost nema nikakve veze sa siromaštvom.

Šlaus kaže da se povećanjem nejednakosti povećava siromaštvo. To također nije istina. Na primjer, u Kini je od 1970-ih do danas znatno povećan Gini koeficijent nejednakosti, a u isto vrijeme je desetkovano siromaštvo. Šlaus bi možda bio sretniji da u Hrvatskoj nitko nije bogat, a da smo svi jednako siromašni kao npr. u Kubi gdje je prosječna plaća 25 američkih dolara?

Tu floskulu o nejednakosti kao glavnom problemu ponavljaju populisti kojima je krajnji cilj što progresivnije oporezivanje prihoda i kapitala, a to je dokazano i u teoriji i u praksi kao destimulirajuće i loše za ekonomiju.

Žao mi je što novinar Nenad Jarić Dauenhauer nije intervjuirao najpoznatijeg gosta kongresa, Alana Kruegera sa sveučilišta Princeton i bivšeg savjetnika Baracka Obame, koji je poznat po istraživanju o rastu minimalne plaće. Njegovo je istraživanje, naime, pokazalo kako bi rast minimalca na 15$ po satu doveo do gubitka velikog broja radnih mjesta.