Hrvatska je po udjelu radnika, zaposlenih u industrijskoj proizvodnji, na razini Njemačke i Austrije.

Razbijanje popularnih mitova vezanih za ekonomiju u Hrvatskoj je nezahvalan posao. Koliko god puta objavili stvarne podatke koji razbijaju jedan mit, uvijek se nađe nekoliko "stručnjaka" koji u medijskom prostoru reafirmiraju stare zablude vezane za ekonomiju, a bez da ponude konkretne dokaze za svoje tvrdnje niti ih itko traži da ih dokažu. Teret dokaza nikada nije na onome tko iznosi ili utvrđuje već postojeći mit jer se ti mitovi smatraju kao nešto samorazumljivo i općepoznato što ne treba dokazivati, nego uvijek na onome tko propitkuje temelj za takve mitove o ekonomiji koji postoje u društvu, ali i u stručnoj javnosti, koja ih je uostalom i ustanovila te ih stalno iznova utvrđuje.

Popularne tvrdnje tih "stručnjaka", utvrđivane kroz nekoliko desetljeća, postaju nekakva narodna mudrost i vjerovanje koje ne treba dokazivati, a kada se propitkuje, onda to nailazi na društveni otpor kao propitkivanje kakve svetinje.

U toj tradiciji širenja mitova od strane raznih "stručnjaka" je gostujući u HRT-ovoj emisiji "Studio 4" dr. Slavko Kulić, ekonomski analitičar i dugogodišnji predsjednik Znanstvenog društva ekonomista Hrvatske, izjavio da je "netko htio da u Hrvatskoj nestane proizvodnja" te da se "uvozi svašta po svakakvim cijenama".

Takve izjave bi se mogle očekivati od ekonomski neobrazovane i neinformirane osobe, a ne od nekoga tko slovi za uglednog ekonomista jer se radi o lažnim i apsurdnim izjavama.

Pogledajmo istinitost izjave o "nestaloj proizvodnji", čime g. Kulić vjerojatno misli na famoznu deindustrijalizaciju Hrvatske te gubitak tradicionalnih industrijskih radnika. Kao i ostali mitovi, i taj se u javnom i stručnom prostoru stalno ponavlja bez da itko provjerava njegovu istinitosti. Dapače, na propitkivanje se reagira kao na svojevrsnu herezu.

No, pogledamo li podatke Svjetske banke o odjelima industrijskih radnika po državama, onda se mit o nestanku "proizvodnje" u Hrvatskoj sasvim urušava. Naime, udio industrijskih radnika u Hrvatskoj je gotovo isti kao u Austriji i Njemačkoj tj. udio radnika u industriji u Hrvatskoj je 26%, Austriji 25%, a Njemačkoj 27%. Odstupanja su minimalna. Znači, Hrvatska ima gotovo identičan udio industrijskih radnika kao i zemlje za koje bi većina ljudi rekla da su visoko industrijalizirane. To automatski ruši mit o "nestanku proizvodnje" jer je otprilike svaki četvrti radnik zaposlen u "proizvodnji", u rangu s industrijskim velesilama kao što je Njemačka.

Produktivnost industrije je druga stvar, ali zasigurno ne možemo govoriti o "deindustrijalizaciji". Zanimljivo je primijetiti da je Hrvatska danas po udjelu industrijskih radnika bliža Njemačkoj i Austriji nego 1991. i za vrijeme Jugoslavije, što bi značilo da je danas Hrvatska više industrijalizirana u odnosu na Njemačku nego što je bila u Jugoslaviji. Razlika u udjelu industrijskih radnika između Hrvatske i Njemačke 1991. je 6 postotnih poena (30% za Hrvatsku i 36% za Njemačku), a za pretpostaviti da je slična razlika bila i zadnjih godina Jugoslavije. 2018. je ta razlika pala tek na 1 postotni poen (26% i 27%).



Ono što čini razliku između industrijske proizvodnje u Hrvatskoj s jedne strane te Njemačke i Austrije s druge je produktivnost. Pogledamo li podatke o BDP-u po radnom satu, lako vidimo izvor dojma da Hrvatska "nema proizvodnju". U 2017. je Hrvatska ostvarila samo 64,2% BDP-a po radnom satu u odnosu na prosjek EU (EU28=100%), a Njemačka 127,4% i Austrija 117,2%. Podaci su zbirni za cijelu ekonomiju, ali podaci za industriju ne bi trebali biti puno bolji.

Možda bi trebalo to laički pojednostavniti. Uzmimo da imamo četiri radnika; jedan se zove Europejac (EU), drugi Hrvatko (HR), treći Švabo (GER) i četvrti Jodler (AUT). Ako im kažemo da sasjeći što više drva u nekom vremenu, onda Europejac (EU) uspije sasjeći 100 kg drva, Švabo (GER) 127,4 kg, Jodler (AUT) 117,2 kg a Hrvatko 64,2 kg. Naravno, ovo je ekstremno banaliziranje, ali služi za ilustriranje razlike u produktivnosti između rada u Hrvatskoj i rada u Njemačkoj/Austriji. Svaki rad, pa tako i industrijski, u Hrvatskoj manje "proizvede" nego u Njemačkoj i Austriji. Stoga nije problem što je Hrvatska "deindustrijalizirana", jer nije, nego što je prosječni radnik u Hrvatskoj puno manje produktivan nego u Njemačkoj i Austriji.

Karta prikazuje produktivnost po radnom satu u EU, a zemlje s višom produktivnosti su označene zelenijim bojama, a one s manjom crvenijim bojama. Od zemalja Nove Europe Hrvatska zaostaje za Češkom, Slovenijom, Slovačkom, Litvom i Estonijom. No to bi se moglo ubrzo promijeniti jer produktivnost u nekim zemljama raste puno brže nego u Hrvatskoj, posebno u Rumunjskoj i Poljskoj.



Razlozi slabije produktivnosti rada u Hrvatskoj su strukturalne prirode i teško je odrediti samo nekoliko uzroka. Ali svode se na slabiju tehnološku opremljenost, manji know-how, slabiju obrazovnu strukturu, lošiji management, slabiju konkurentnost, struktura industrije je manje dodane vrijednosti itd. Da bi Hrvatska počela dostizati Njemačku i ostatak EU, potrebno je napraviti korjenite promjene u pravosuđu, javnoj upravi, poreznom sustavu, privatizirati državne kompanije, profesionalizirati i smanjiti birokraciju, liberalizirati zakon o radu itd. Potrebno je napraviti puno toga, praktički sve suprotno od onoga što se do sada radilo i što je dovelo do relativnog nazadovanja Hrvatske.

Možda je najbitnije razbiti urbane ekonomske mitove koje perpetuiraju kadrovi ostali još iz razdoblja Jugoslavije. Uostalom, što može ekonomist školovan na socijalističkoj ekonomiji i koji je većinu svoje karijere podučavao socijalističku ekonomiju, koja je propala u Jugoslaviji kao i svuda u svijetu, ponuditi današnjoj Hrvatskoj osim neutemeljenih mitova, laži i obmana?