Antička Atena je kao polis (grad-država) bila prvi primjer formalne demokracije u ljudskoj povijesti i koja je kasnije služila kao inspiracija za demokratske revolucije u Francuskoj i Americi. Istovremeno, antička Atena je bila slična sadašnjim idejama oko populizma i nedemokratskog ponašanja. Naime, Atena je bila i populistička vladavina bez suvremenih institucija poput prava i slobode pojedinca.

Kako to predstavlja profesor političkih znanosti i liberalni intelektualac Aristides Hatzis, Atena je tijekom antičkog doba i pored demokracije kroz glasanje i izražavanje bila vodstvo populizma i autoritarnih ponašanja. Kao "demos" (građanska zajednica) Atena je bila politička zajednica djelomično slična modernim nacijama, ali bez sličnosti suvremenih institucija poput parlamenta, vladavine prava i podjele vlasti.

Na primjer, u Ateni su postojala politička prava poput prava na govor i glasanje za građane koji su bili samo muškarci rođeni u Ateni i kroz druge kriterije sačinjavale samo oko 10-15 posto populacije. Kroz direktnu demokraciju, poput glasanja na referendumima, Atena je imala sistem većinske vladavine. Što je u praksi značilo da su građani imali manje-više neograničenu vlast i mogli su da mijenjaju zakone preko noći.

Zbog toga je Atena bila i "neliberlana demokracija". To je značilo da tijekom svoga postojanja u Ateni uglavnom nije bilo sudova koji su bili politički neovisni jer su aspekti poput zakona i pravosuđa bili pod direktnim mišljenjima i osjećanima građana. Kako Hatzis navodi, ono što nije postojalo u Ateni u modernom smislu su na primjer građanska i ljudska prava, sloboda i suverenitet pojedinca, vladavina prava i stranački neovisno pravosuđe.

Treba imati na umu da su mnogi stanovnici Atene bili robovi i kmetovi i da se ideja oko pojedinca kao slobodnog čovjeka tek počela provoditi nakon američke i francuske revolucije. Kroz takve primjere se antička atenska demokracija dosta razlikovala od suvremenog modela liberalne (ustavne) demokracije zasnovana na slobodama, pravima i politički neovisnom pravosuđu.

Hatzis navodi da je jedan poznati primjer kako Atena nije imala vladavinu prava bio slučaj s filozofom Sokratom koji je bio osuđen na smrtnu kaznu zbog svojih mišljena. Nakon bitke kod Arginusae 406 BCE, većina građana Atene je tražila da se šest generala osudi na smrt zbog navodne inkompetencije tijekom bitke. To se i dogodilo nakon sudskog procesa koji je Sokrat smatrao nepoštenim, nepravilnim i politički nastrojenim.

Sokrat nije tada upotrebljavao moderni pojam vladavina prava, ali je tražio da se izvrši novi sudski proces koji bi bio bez političkog utjecaja i zasnovan na racionalnom razgovoru. Kao filozof, Sokrat je bio skeptičan prema demokraciji jer je smatrao da se vladavina većine uglavnom zasniva na emocijama i proizvoljnim ponašanjima. Jer kako Hatzis piše, razlika između vladavine tiranije i demokracije jest u tome što u demokratskom sistemu zakon mora biti u administraciji demokratske države.

Stoga se može reći da je Sokrat ubijen i zbog populizma i nedostatka zaštite slobode i prava pojedinca. Osnova populizma je mit o tome da se društvo sastoji od "elita i naroda", ali i ideja da pojedinci koji se ne smatraju pripadnicima "naroda" trebaju biti izbačeni iz demokratskih razgovora, čak i kroz upotrebu sile i smrti. Atenska demokracija je kroz navedene razloge povijesni primjer da populizam postupno dovodi do ne samo ukidana demokracije već i do neljudskih i primitivnih ponašanja.

Jedan važan zaključak iz povijesti; ako želimo živjeti u demokratskom društvu i svijetu, moramo poštivati najmanju osnovu čovječanstva - pojedinca.