Sigurno ste svjedočili ovih dana hrpi medijskih analiza u kojima razni političari i "stručnjaci" ističu manjkavosti hrvatskog izbornog sustava - od nelogično prekrojenih izbornih jedinica do brutalnosti d'Houndtove metode. Prikazuju se razni grafikoni koji će vas natjerati da se zapitate bi li moglo to nekako pravednije. Jer Možemo! je ukupno osvojilo u cijeloj zemlji više glasova od Mosta, a manje zastupnika. Fokus je sa skoro 50.000 osvojenih glasova "ubrao" samo jedan saborski mandat. Zaista, kada se sada stave brojke na papir, ispada da je HDZ-u u prosjeku trebalo skupiti najmanje glasova za osvajanje pojedinog mandata.

Koliko je to rezultat HDZ-ovog izbornog inženjeringa, a koliko pitanje vanjskih čimbenika na koje sama vlada nije mogla utjecati? Vjerojatno je točno da je HDZ, koji je krojio granice izbornih jedinica, vodio računa o tome da demografski odgovaraju najviše njima, ali to nije moglo imati značajan utjecaj na preraspodjelu mandata. Ono što je sigurno imalo utjecaj, to je različita stopa izlaznosti po jedinicama. Kada se pogleda udio izašlih na izbore po jedinicama, mora se primijetiti značajna razlika između zapada i istoka zemlje. U Zagrebu i Istri izašao je veći udio glasača nego u Slavoniji i Dalmaciji. Tamo gdje Možemo osvaja mandate, veći je broj glasača i zato je njihov broj osvojenih glasova nesrazmjerno veći u odnosu na broj osvojenih mandata.

Tko je za to kriv? Same političke stranke koje se nisu u dovoljnoj mjeri potrudile aktivirati svoje birače u svim izbornim jedinicama. Na ovaj problem sam već i ranije ukazivao. Stranke ljevice i liberalnog centra, izuzev možda SDP-a, uopće se ne trude pronaći prave ljude za svoje liste, a kamoli doći u neke krajeve zemlje, predstaviti svoj program, upoznati ljude i tako dalje. Ako analizirate njihove kampanje, primijetit ćete veliki nesrazmjer između onih jedinica u kojima su osvojili mandate i onih u kojima nisu. Njihovi potencijalni glasači u ovim drugim jedinicama jednostavno su ostali doma.

Damir Vanđelić, predsjednik stranke Republika, bio je nositelj koalicijske liste Fokus-Republika u 1. izbornoj jedinici. Nije prešao prag. Kao jedan od brojnih predstavnika oporbe nezadovoljnih vlastitim rezultatom, prvo što je učinio - počeo je tražiti neku metodu po kojoj bi ipak ušao u Sabor. Tražio je, tražio - dok ju nije našao. Nizozemska! Tamo je cijela zemlja jedna izborna jedinica i prag je znatno niže pa bi njegova koalicija s istim brojem glasova takvom metodom osvojila 3 saborska mandata.

Na stranu sad to što Vanđelić možda ni u takvom izbornom sustavu ne bi ušao u Sabor jer je pitanje bi li po preferencijalnim glasovima bio među ta tri najbolja kandidata. Novinari su vidjeli njegovu računicu, izračunali da bi njihovi miljenici Možemo u takvom sustavu osvojili više mandata nego sada i - hit je stvoren. Dok ste rekli "Peđa Grbin protiv korupcije", vijest o sjajnom i savršeno pravednom nizozemskom izbornom sustavu već je mahala s naslovnica svih portala. Eh, kako bi to lijepo i dobro bilo da je cijela Hrvatska jedna izborna jedinica!

Samo što ne bi. Izborne jedinice postoje s dobrim razlogom, a to je zato da u zastupničkom domu (kod nas Saboru) sjede predstavnici iz svih krajeva zemlje. To je razlog zašto 99% liberalnih demokracija ima zemlju podijeljenu na izborne jedinice kod parlamentarnih izbora.

Kad bi cijela Hrvatska bila jedna izborna jedinica, predizborna kampanja vodila bi se samo u Zagrebu i eventualno još nekolicini najvećih gradova. Osim toga, 90% zastupnika dolazilo bi iz Zagreba i Splita. Kakva bi to bila zastupljenost kad bi zastupnici de facto zastupali samo polovinu stanovništva? I ostatak Hrvatske bi, naravno, imao pravo glasa, ali ne bi imao svoje zastupnike niti bi njihove potrebe uopće strankama bile bitne.

Budući da metoda d'Houndta, koja nipošto nije savršena, dosta ovisi o (ne)sreći kandidata, lako je moglo ispasti i drukčije. Možemo je moglo završiti s 15 saborskih mandata, a Domovinski pokret s manje od deset. Da se kojim slučajem to dogodilo, sumnjam da bi itko u medijima sada postavljao pitanje pravednosti ovakvog izbornog sustava i potrebe da se promijeni.

To, međutim, ne znači da je ovakav izborni sustav dobar i da se ne bi trebao mijenjati, ali nitko u politici i medijima ne uočava stvarne njegove nedostatke, one koji imaju za posljedicu loše političke prakse. To je, prije svega, ovisnost kandidata o središnjici stranke i nedovoljna autonomija samih izabranih zastupnika.

U ovakvom sustavu stranački šef ili neko najviše stranačko tijelo odlučuje o popisu na listama kandidata. Već to u startu uvjetuje kandidatima da moraju biti jako poslušni i dobri prema stranačkoj vrhuški ako se žele uopće naći na listi, a pogotovo ako žele zauzeti neku bolju poziciju. To što je uvedena mogućnost preferencijalnog glasa malo je, ali samo malo, poboljšalo poziciju samog kandidata pojedinca. On i dalje ovisi o ukupnim glasovima njegove liste.

To omogućuje stranačkim šefovima da prilično strogo kontroliraju svoje stranačke dužnosnike, a pogotovo sadašnje saborske zastupnike iz njihovih redova i one članove koji to tek planiraju postati.

Kad bi došlo do potpunog ukidanja ili smanjivanja broja izbornih jedinica, što oporbeni političari i novinari traže, to bi samo još više ojačalo poziciju šefova političkih stranaka i olakšalo im stranačku stegu jer bi bilo puno teže za male stranke, a još teže za nezavisne liste, da uopće okupe dovoljan broj ljudi za cijelu listu, a kamoli da svi ti ljudi budu neki uglednici kakvi bi kandidati za Sabor i inače trebali biti.

Izborni sustav bi se trebao mijenjati u suprotnom pravcu. Ja sam pobornik anglosaksonskog sustava iz više razloga. Prvi je taj što su anglosaksonski narodi izumitelji liberalne demokracije, ovakve kakvu danas poznajemo. Zašto izmišljati toplu vodu za procese koji se u drugom dijelu svijeta više-manje uspješno odvijaju već 300-tinjak godina, a s njihovom bogatom tradicijom se ne može promašiti. Drugi je razlog taj što njihov sustav omogućuje znatno veću autonomiju kandidatima, odnosno zastupnicima, od stranačkog vodstva.

Kako bi to konkretno u Hrvatskoj izgledalo? Zemlja bi bila podijeljena na 150 izbornih jedinica s podjednakim brojem stanovnika. To bi značilo oko 25.000 ljudi po izbornoj jedinici. Svaka bi izborna jedinica dala po jednog zastupnika, to bi bio onaj koji bi osvojio najviše glasova. Pritom nije bitno je li njegova ili njena pobjeda apsolutna ili relativna, bitno je samo da osvoji bar 1 glas više od drugoplasiranog kandidata.

Što bi se promijenilo u praksi? Jako puno toga. Prvo, kandidati ne bi ovisili o željama stranačkih vođa. Želiš se kandidirati, recimo, na listi SDP-a u svojoj izbornoj jedinici? Učlaniš se u SDP i prvo se kandidiraš za njihovog kandidata na njihovim unutarstranačkim izborima za tu jedinicu. Ako pobijediš, ideš na glavne izbore kao kandidat SDP-a i šef stranke tu ne može puno promijeniti. Ne trebam ni objašnjavati da bi to bitno reformiralo HDZ i SDP, kao vodeće hrvatske stranke, jer njihova vodstva više ne bi mogla kontrolirati svoje članstvo kao sada.

Zatim, kampanje bi se vodile strogo lokalno, svatko u svojoj izbornoj jedinici. Iako nije uvjet da kandidat mora imati prebivalište na području svoje izborne jedinice, glasačima to sigurno ne bi bilo svejedno pa bi se težilo izabrati lokalnog uglednika, kojeg će građani većinom znati barem iz viđenja i kojeg će moći držati odgovornim za kasnije glasanje u Saboru. Ne bi se mogli kandidarati oni koji obnašaju dužnost gradonačelnika, načelnika općine ili župana. Izabrani kandidat ne bi mogao svoj mandat prenijeti na nekog drugog. Ovo nije nimalo nebitno, s obzirom na sadašnju praksu kada se na listama često nalaze ljudi koji uopće ne planiraju stvarno ući u Sabor, što je svojevrsna prijevara birača. Takve prijevare bi postale stvar prošlosti.

Najčešća kritika ovakvom izbornom sustavu je ta da mogu biti zakinute stranke koje osvoje ukupno mnogo glasova na nacionalnoj razini, ali ne ostvare pobjedu ni u jednoj jedinici. To se prije 10-ak godina na britanskim parlamentarnim izborima dogodilo stranci UKIP, koja je po ukupnom broju glasova bila druga u zemlji, a osvojila je samo jedan mandat u parlamentu. Ali i u takvom slučaju, stranka ne može kriviti nikoga drugoga osim sebe. Njeni kandidati su se trebali više truditi u izbornoj kampanji ili prije nje.

Zatim, neki prigovaraju ovakvom sustavu da vodi u dvostranačje. To ne mora biti uvijek slučaj, ali u nekim zemljama, poput SAD-a, to se dogodilo. No, čak i kad bi to dovelo do dvostranačja, to ni u kome slučaju ne znači da bi ubilo politički pluralizam. Kao što možemo često vidjeti, u SAD-u, usprkos dominaciji dviju stranaka, postoje pojedini zastupnici u obje stranke koji igraju "po svome", često prkose stranačkom diktatu i glasaju prema vlastitoj savjesti - nešto što kod glasanja HDZ-ovaca i SDP-ovaca u Saboru još nismo vidjeli.

To nije slučajno. Upravo tu zastupničku autonomiju jamči takav izborni sustav kakav SAD ima, za razliku od našega koji preferira stranačku stegu.