Jedan od najvećih izazova svakog demokratskog društva jest kako osigurati da institucije koje provode zakon i donose presude budu odgovorne građanima, a istodobno dovoljno neovisne da mogu obavljati svoj posao bez političkih pritisaka. U Hrvatskoj građani nemaju izravan utjecaj na izbor sudaca i policijskih čelnika jer se oni biraju ili imenuju kroz postojeće institucionalne mehanizme.

Međutim, postoji argument da bi društvo moglo postati pravednije kada bi građani imali pravo izravno birati osobe koje će obnašati te dužnosti.

Takav prijedlog ne polazi od nepovjerenja prema pojedincima u institucijama, nego od jednog temeljnog demokratskog načela: što je veća moć neke institucije nad životima građana, to bi trebala biti veća mogućnost građana da nad tom moći imaju nadzor.

Smanjenje koncentracije državne moći

U demokracijama se često govori o podjeli vlasti između zakonodavne, izvršne i sudbene grane. Međutim, u praksi se moć često koncentrira u relativno uskom krugu političkih i administrativnih struktura koje odlučuju o imenovanjima ključnih dužnosnika.

Kada građani ne biraju suce ni policijske čelnike, nego ih biraju ili potvrđuju tijela koja su već dio državnog aparata, stvara se dodatna udaljenost između institucija i građana.

Izravni izbori predstavljali bi mehanizam kojim se dio te moći vraća javnosti. Umjesto da o karijerama najutjecajnijih osoba u pravosuđu i policiji odlučuje mali broj političkih ili institucionalnih aktera, konačnu riječ imali bi građani.

Veća odgovornost prema javnosti

Sudac ili policijski čelnik koji zna da će ponovno morati tražiti povjerenje građana ima snažan poticaj održavati ugled profesionalnosti, poštenja i učinkovitosti.

U sadašnjem sustavu građanin često ima osjećaj da nema nikakav utjecaj na rad institucija koje donose presude ili provode istrage. Izravni izbori stvorili bi jasniju vezu između javnosti i nositelja tih funkcija.

Ako građani smatraju da određeni dužnosnik svoj posao ne obavlja kvalitetno, imali bi mogućnost na izborima podržati drugog kandidata koji ispunjava zakonske uvjete i nudi drugačiju viziju rada institucije.

Kandidirati se mogu samo kvalificirane osobe

Protivnici ovakvog modela ponekad pretpostavljaju da bi se za suce ili policijske čelnike mogli kandidirati ljudi bez potrebnih znanja i iskustva. No takav sustav ne bi značio ukidanje stručnih kriterija.

Naprotiv, država bi i dalje mogla propisati stroge uvjete koji i danas postoje, poput odgovarajućeg obrazovanja, profesionalnog iskustva, sigurnosne provjere, položenog stručnog ispita i dokazane profesionalne karijere.

Izbori bi se odvijali tek među kandidatima koji već ispunjavaju sve zakonske uvjete za obavljanje dužnosti. Građani tada ne bi birali između stručnih i nestručnih osoba, nego između više kvalificiranih kandidata.

Jačanje povjerenja u institucije

Povjerenje u pravosuđe i policiju ne proizlazi samo iz zakona nego i iz osjećaja legitimnosti.

Kada građani imaju mogućnost izravnog sudjelovanja u izboru osoba koje obnašaju važne funkcije, lakše prihvaćaju njihove odluke čak i kada se s njima ne slažu. Institucije koje proizlaze iz volje građana često imaju snažniji demokratski legitimitet od institucija koje se percipiraju kao rezultat zatvorenih postupaka imenovanja.

Decentralizacija i lokalna odgovornost

Izravni izbori policijskih čelnika mogli bi dodatno ojačati lokalnu samoupravu.

Sigurnosni izazovi razlikuju se od sredine do sredine. Lokalna zajednica često najbolje poznaje vlastite prioritete i probleme. Građani bi mogli birati osobe za koje smatraju da najbolje razumiju potrebe njihove zajednice i da će na njih učinkovito odgovoriti.

Takav pristup smanjuje ovisnost lokalnih institucija o političkim odlukama donesenim daleko od građana na koje se te odluke odnose.

Demokracija ne završava izborom parlamenta

U suvremenim demokracijama građani već biraju zastupnike, gradonačelnike, načelnike, župane i predsjednike. Pitanje koje se prirodno nameće jest zašto bi pravo izbora stalo upravo na institucijama koje imaju među najvećim ovlastima nad svakodnevnim životom građana.

Sudovi odlučuju o imovini, slobodi i pravima ljudi. Policija raspolaže značajnim ovlastima prisile. Upravo zato postoji argument da bi te funkcije trebale imati što jaču demokratsku legitimnost.

Postoje li rizici takvog sustava?

Naravno, nijedna demokratska reforma nije bez mogućih nedostataka. Zanimljivo je da unutar same liberalne tradicije postoje i snažni protuargumenti protiv izravnog izbora sudaca i policijskih čelnika.

Politički mislioci poput Alexis de Tocqueville i John Stuart Mill upozoravali su na opasnost takozvane "tiranije većine". Prema tom gledištu, demokracija nije samo vladavina većine nego i zaštita prava pojedinca od prolaznih političkih strasti i raspoloženja mase.

Po toj logici, sudac koji ovisi o glasovima birača mogao bi biti u iskušenju donositi odluke koje su popularne, a ne nužno pravno najispravnije. Policijski čelnici mogli bi tijekom kampanja nuditi sve strože i represivnije mjere kako bi pridobili birače, dok bi kratkoročno javno raspoloženje moglo potisnuti zaštitu individualnih prava i građanskih sloboda.

Zbog toga mnogi suvremeni liberali smatraju da je demokratski izbor zakonodavaca poželjan, ali da sudstvo mora zadržati određenu razinu neovisnosti od izravne izborne politike.

To su ozbiljni argumenti koje ne treba odbacivati. Međutim, jednako je važno postaviti pitanje: Predstavlja li veći rizik mogućnost da građani biraju između kvalificiranih kandidata ili sustav u kojem ključne osobe pravosuđa i policije prvenstveno duguju svoje pozicije političkim i institucionalnim strukturama koje su ih imenovale?

Upravo se tu nalazi srž rasprave.

Najjači klasično-liberalni argument za izbor sudaca i policijskih čelnika jest povećanje njihove odgovornosti prema građanima te smanjenje ovisnosti o političkim elitama. Najjači argument protiv jest opasnost da pravosuđe i policija postanu previše podložni trenutačnim raspoloženjima birača.

No činjenica da je takav model desetljećima prisutan u dijelovima SAD-a pokazuje da demokratski izbor nositelja tih funkcija nije nespojiv s vladavinom prava. Pitanje stoga nije može li takav sustav funkcionirati, nego želimo li kao društvo više povjerenja dati građanima ili institucijama koje same biraju svoje nositelje.

Veća moć - veća odgovornost

Uvođenje izravnih izbora sudaca i policijskih čelnika ne bi bilo usmjereno protiv države, nego protiv prekomjerne koncentracije moći unutar države. Cilj takve reforme bio bi stvoriti sustav u kojem građani imaju veći utjecaj na institucije koje donose najvažnije odluke o njihovim pravima, sigurnosti i slobodama.

Takav model ne bi ukinuo stručne kriterije ni profesionalne standarde. Naprotiv, građanima bi omogućio da među kvalificiranim kandidatima odaberu one kojima najviše vjeruju.

Ako vjerujemo da vlast proizlazi iz građana, onda je legitimno postaviti pitanje zašto građani ne bi imali pravo birati i one koji raspolažu nekima od najvećih ovlasti u državi.

U konačnici, ideja se može sažeti u jednostavno načelo: što je neka javna funkcija moćnija, to bi njezini nositelji trebali biti odgovorniji građanima.

Upravo zato ideja izravnog izbora sudaca i policijskih čelnika zaslužuje ozbiljnu javnu raspravu kao mogući korak prema pravednijoj, odgovornijoj i slobodnijoj Hrvatskoj.