Jedan od perfidnijih argumenata koji određeni komentatori vole koristiti kako bi pokušali opravdati gruba kršenja ljudskih prava u ime ovog korona ludila je stilska figura koju, za potrebe ovog teksta, možemo nazvati "uspoređivanje nevolja". Taj "argument" se, najgrublje rečeno, može svesti na sljedeću poantu - nemaš se pravo žaliti jer je nekome, u nekom trenutku u povijesti, bilo gore nego tebi.

Tu se osobito vole pozivati na Drugi svjetski rat i Domovinski rat kao primjere kada je, prema njihovom mišljenju, bilo gore nego danas, a ljudi se nisu žalili kao što se, eto, mi nježne mimozice i pahuljice danas žalimo. Implicira se da je glavni problem naša razmaženost, jer nekoć su ljudi mogli ginuti i živjeti u skloništima dok mi i dalje uživamo u svojim toplim domovima uz sve pogodnosti koje suvremeni svijet pruža, poput Netflixa i društvenih mreža, i još se usudimo kukati.

Nitko od nas ne traži da ginemo, već samo da stavimo maske kada to od nas traže, da se odreknemo kafića i teretana, da se cijepimo kada nam to kažu... Nije to neka žrtva, vele oni. Sjetimo se samo naših baka i djedova, koji su umirali i odlazili u logore!

No, uspoređivanje nevolja je argument koji ne funkcionira ni na kojoj razini. Kao prvo, svaka nevolja je nevolja za sebe, i tu nema usporedbe. Zamislimo da imamo prijatelja koji, svaki put kada ga upitamo za pomoć ili savjet, samo počne nabrajati sve svoje probleme i objašnjavati zašto su oni gori od svega što mi proživljavamo. I onda nas, kao šlag na torti, još i napadne zato što se usuđujemo misliti da imamo problem, a život nam je tako divan i krasan u usporedbi s njegovim.

Tko bi htio imati takvog prijatelja? I na koji način nam takva argumentacija može pomoći u rješavanju konkretnog, jako stvarnog problema koji nas muči sada i ovdje?

Umjesto konstruktivnog rješenja, sve što takve osobe iskazuju takvom argumentacijom jest vlastiti nedostatak suosjećanja i potrebu za superiornošću. Ja sam jači od tebe jer sam preživio veću nevolju od tebe i nisam se žalio. Super, ali kakve koristi mi sada imamo od toga? Uostalom, zar ne bismo prirodno trebali težiti da svakoj generaciji bude bolje nego prethodnoj? Smatrati da je u redu da nove generacije pate jer smo, eto, patili i mi, je jalno i sadističko razmišljanje.

Naposljetku, korona ludilo s kojim se trenutno suočavamo je fenomen koji nije nalik ničemu što smo doživjeli u dosadašnjoj povijesti svijeta. Riječ je o psihološkom teroru koji se provodi na globalnoj razini, sveopćem ratu na naš cjelokupni način života koji se vodi puno suptilnijim metodama od bombi i raketa. Dok fizička oružja razaraju ljudska tijela, zgrade i gradove, oružja koja se koriste danas razaraju same temelje naše civilizacije, vrednote za koje su se naši preci teškom mukom izborili i koje smo, sve do sada, brižljivo gajili - pravo na slobodno kretanje, pravo na rad, pravo na donošenje vlastitih odluka, pravo na jednakost.

A to je mnogo, mnogo opasnije od bilo kakve štete koja se može počiniti na materijalnom planu.