Kao što je već dobro poznato, banke su 2016. pokrenule postupak protiv Hrvatske na Međunarodnom centru za rješavanje trgovinskih sporova (ICSID) u Washingtonu. Prema dostupnim dokumentima izgleda do sada nije bilo nekakvih pomaka, arbitri su postavljeni, proceduralne stvari se rješavaju.

Udruga Franak zajedno s SDP-om (stranka na vlasti kada je izglasan zakon o konverziji) tvrdi da ICSID nema nadležnost nad sporom te da je za spor nadležan sud u Europskoj uniji. Ta tvrdnja nije skroz točna. Naime, trenutno se na europskom sudu vodi spor vezan za bilaterale ugovore, bilateralni ugovori obično obvezuju strane da će sve prijepore rješavati pred međunarodnim arbitražnim tijelima. Slovačka je od europskog suda u slučaju Achema tražila objašnjenje da li se bilateralani investicijski ugovori (Bilateral Investment Treaties – BIT) kose s Ugovorom o funkcioniranju EU te je li medjunarodna arbitraža sporova moguća. Europski sud je u rujnu 2017. primio mišljenje generalnog odvjetnika (Advocate General - AG) koji je potvrdio da su BIT relevantni dokumenti za rješavanje investicijskih sporova. AG je na EU sudovima u pravilu nepristrani savjetnik suda i u dobrom dijelu slučajeva sud prihvaća savjete/analize AG-a. Dakle utakmica još nije gotova, ali izgleda kao da banke vode 1:0.

Najgori mogući rezultat za Hrvatsku je da EU sud potvrdi arbitražu, zato što onda s velikom sigurnošću možemo reći da će Hrvatska morati isplatiti odštetu bankama. Međunarodni sudovi u pravilu temelje svoje odluke na pravu, a ne pravičnosti. Na primjer, Ustavni sud u Hrvatskoj je odlučio da je zakon o konverziji u skladu s Ustavom zato što Ustav navodi da je Hrvatska socijalna država i “uzeo je u obzir zahtjeve socijalne pravde” kada je analizirao tužbu banaka. Ovakve interpretacije zakona će puno teže proći na međunarodnim sudovima – socijalna pravda nije dio međunarodnih sudskih procesa.

Interesantno je povući paralelu između spora s bankama i graničnog spora sa Slovenijom. Slovenija je zagovarala da se spor mora riješiti na pravičan način, možemo reći na socijalno osjetljiv način. Hrvatska je to odbijala, naš argument je bio da to nije u skladu s međunarodnim zakonima i praksama – jaki argument koji Slovenija nije mogla pobiti. Sada je arbitraža završena, arbitražno tijelo donijelo je odluku, Hrvatska se jednostrano povukla iz arbitraže i ne priznaje odluku suda. Ako je suditi po držanju ostatka EU prema Hrvatskim zahtjevima da se ne prizna arbitraža, mi trenutačno izgledamo kao država koja se ne pridržava dogovora. Granični proces je kontaminiran, nešto se po tome pitanju trebalo napraviti, slično kao i s kreditima u CHF. Ali u oba slučaja Vlada je odreagirala na isti način; brzopleto i s emocijama - amaterski. Slovenija se ponašala kao i banke, pustila je Hrvatsku vladu da si zabije autogol.

Arbitražni sud je više-manje potvrdio granični sporazum između Drnovšeka i Račana, dakle vratili smo se na rješenje iz 2001. To rješenje je Sabor odbio prihvatiti te smo se sporili sa Slovencima dugi niz godina, što nas je direktno koštalo puno novca – odvjetnici; indirektni troškovi su bili još i veći – Slovenija nas je blokirala 10 mjeseci u pregovorima za ulazak u EU.

Danas je tečaj švicarskog franka za oko 2,7% viši od tečaja prije nego što je stupila “kriza”. Tečaj se skoro vratio na početne vrijednosti, a nama je ostao sudski spor i potencijalne kazne. Izlaz iz arbitraže sa Slovenijom nas je koštao ugleda u EU i jedino imamo sreće što cjelokupni spor nije nikome, osim Slovencima i nama, bitan. S druge strane spor sa bankama se mjeri u stotinama milijuna eura i svima je bitan - jednostrani izlazak iz arbitraže je nemoguć bez ogromnih financijskih implikacija. U ovakvim slučajevima najpametnije bi bilo da se Vlada dogovori s bankama, troškovi odlaska na sud su neizmjerno veći.