Kad se predstavlja neki novi porez koji se planira uvesti, slušamo priče o njegovoj opravdanosti. Političari su vrlo kreativni u osmišljavanju razloga za poreze, a za tako nešto uistinu moraju imati posebne kreativne vještine jer riječ je o najobičnijoj prodaji magle budući da je svrha poreza uvijek isključivo punjenje državnog budžeta.
Digitalni porez, koji je Francuska pokušala progurati na EU razini pa joj to nije uspjelo jer su se
Irska, Estonija, Švedska, Danska i Finska usprotivile, opravdava se time da je "pravedan" jer će "pomoći malim poduzetnicima i startupima" budući da pogađa isključivo najveće tehnološke divove. Oporezivat će se veliki, što će, po njima, pomoći malima da budu konkurentniji.
Što je problem u tom obrazloženju? Prvo, korporacije ne plaćaju porez. To je jako dobro objasnio američki ekonomist i sveučilišni profesor
Walter E. Williams (pročitajte
ovdje), a ja ću pokušati još više približiti taj argument čitateljima koji možda nisu ekonomski stručnjaci.
Pitate se kako digitalni porez neće platiti korporacije kad je usmjeren baš protiv njih. Vrlo jednostavno, moramo prvo shvatiti kako funkcionira korporativni menadžment.
Svaka korporacija ima zaposlene menadžere koji mogu, ali ne moraju nužno biti njeni dioničari. Obično nisu. To su stručnjaci koje su angažirali vlasnici s jednim ciljem: maksimizacija profita. Menadžeri su oni likovi s bijesnim honorarima, koji mlate hrpu love, ali pod jednim uvjetom - da zadovolje želje dioničara. Menadžeri će donositi odluke o ulaganjima, rezovima, projektima itd. da bi povećali profit korporacije. Ukoliko ne ostvaruju pozitivan rezultat, dioničari će ih smijeniti.
Kad se pojavi novi porez, menadžer to shvaća kao novi trošak za firmu. Ima pred sobom nekoliko opcija: taj trošak može biti plaćen ako se odbije od profita, ali u tom slučaju će dioničari izgubiti i oni neće biti zadovoljni njegovim radom, što znači da će ga smijeniti (a nitko ne voli biti smijenjen i izgubiti dobar posao - kao bilo tko od nas, tako i taj menadžer). Druga opcija mu je da trošak prebaci na svoje korisnike. To bi mogao učiniti tako da počne naplaćivati korisnicima neke usluge koje su dosad bile besplatne ili da poveća cijenu onih usluga od kojih tvrtka već ostvaruje prihode.
U slučaju Facebooka i Googlea nije baš vjerojatno da će početi naplaćivati nešto što je dosad bilo besplatno jer bi to bio vrlo riskantan potez i mogli bi vrlo lako izgubiti veći dio korisnika. Daleko je vjerojatnije, a i to mi se čini kao najlogičnije rješenje, da povećaju cijene oglašavanja.
Tko se oglašava na Facebooku i Googleu? U najvećoj mjeri riječ je o malim tvrtkama, startupima koji se pokušavaju probiti na tržište. Koriste oglašavanje ovih platformi jer je dosad bilo vrlo jeftino i efikasno. Na taj način brzo i za relativno mali trošak dolaze do željene publike i stvaraju bazu klijenata ili kupaca.
Digitalni porez će, dakle, efektivno biti novi udar upravo na malo poduzetništvo i startupe. Države ga donose s opravdanjem nekakve pravednosti i pomoći malom poduzetništvu, a zapravo malo poduzetništvo je ono koje će platiti taj račun. Nemojte se zavaravati da će menadžer u nekoj korporaciji reći "Taj trošak trebaju platiti naši dioničari" - neće sigurno jer to bi bila njegova posljednja odluka i on to zna. Uvijek će se trošak poreza na velike korporacije prevaliti preko leđa njihovih malih kooperanata i korisnika.
Zato kad čujete da netko priča o "pravednim porezima" i slično, znajte da je riječ ili o zlobnom muljatoru koji dobro zna da to što priča nije istina, ali iz nekog vlastitog (političkog ili ekonomskog) interesa vas želi nasamariti, ili je pak riječ o totalnoj neznalici koja možda ozbiljno vjeruje u to što govori, ali ne razumije osnove ekonomije. Što god bio slučaj, riječ je o jako opasnoj pojavi. Svrha svakog poreza je isključivo traženje novog načina kako bi država još malo mogla izmusti nove vrijednosti koju su građani svojim radom stvorili. Digitalni porez nije drugačiji od drugih.
