Često čujemo priče o ekonomskoj suradnji između jugoslavenskih republika prije raspada SFRJ. Implicitno se nameće utisak da nam je za suradnju bila potrebna zajednička država, da se ta suradnja ne bi mogla ostvariti u nekom drugom političkom ustrojstvu. To me je navelo na sljedeći mini projekt. Cilj mi je naći neku smislenu mjernu jedinicu za razinu ekonomske suradnje između bivših jugoslavenskih republika sada, kad više nisu u zajedničkoj državi.

Našao sam divnu bazu podataka - Državni zavod za statistiku Republike Hrvatske. Ova baza podataka daje detaljne brojčane informacije o trgovinskoj razmjeni Hrvatske sa svim partmerima u svijetu, uključujuči i zemlje bivše Jugoslavije. Prije nego što predstavim neka mjerenja razine ekonomske suradnje između Hrvatske i zemalja bivše Jugoslavije, podijelit ću nekoliko detalja koji su me iznenadili pa će možda i vas.

Od preko 130 zemalja svijeta s kojima Hrvatska ima trgovinske odnose, tri bivše jugoslovenske republike su među top pet uvoznika proizvoda iz Hrvatske u prošloj godini. Četvrtina ukupnog hrvatskog izvoza u ide u ove tri zemlje. 16% hrvatskog uvoza dolazi iz ove tri zemlje. Te tri zemlje su Slovenija, Bosna i Hercegovina i Srbija.

Vrijednost hrvatskog uvoza iz Kine je pribižna vrijednosti uvoza iz Srbije. Kao hrvatski vanjskotrgovinski partner, Srbija je ispred Francuske, Španjolske, Švedske, Velike Britanije, Švicarske. Bosna i Hercegovina je još važniji partner nego Srbija. Hrvatska s Bosnom i Hercegovinom trguje dvostruko više nego sa Srbijom, a sa Srbijom trguje više nego s Rusijom ili bilo kojom od gore nabrojanaih europsih zemalja ponaosob.

Od bivših jugoslavenskih zemalja, Slovenija je naš najveći partner. U prošloj godini 12% hrvatskog izvoza je išlo u Sloveniju, oko 10% u Bosnu i Hercegovinu i oko 5% u Srbiju.

Ne samo da je udio bivših jugoslovenskih zemalja, posebice Slovenije, Bosne i Hercegovine i Srbije u hrvatskoj vanjskoj trgovini značajan, nego se on s vremenom i povećava. Pogledajmo.



Kad se radi o izvozu u zemlje bivše Jugoslavije, on je od 2011. porastao s nešto više od 2,5 milijardi eura godišnje na 3,5 milijardi eura u 2016. godini. Uglavnom smo izvozili više nego što smo uvozili, ali 2013. i 2015. uvoz iz zemalja bivše Jugoslavije je bio veći nego izvoz. Sve u svemu, ne može se reći da smo jedni drugima nepotrebni. Da bismo ove brojeve stavili u neku perspektivu, 3,5 milijarde eura je oko 10% bruto domaćeg proizvoda Srbije u 2016. godini.

Ako bismo sadašnji hrvatski izvoz u druge zemlje bivše Jugoslavije usporedili s njenom razmjenom s jugoslavenskim republikama za vrijeme Jugoslavije, vidimo da on danas nije dostigao vrijednost onoga iz osamdesetih, koji je bio oko 3,7 milijardi ondašnjih dolara godišnje, što bi odgovaralo vrijednosti od oko 9,1 milijardi američkih dolara danas ili oko 7,7 milijardi eura. Sadašnji hrvatski izvoz u te zemlje je i dalje upola manji od onoga za vrijeme bivše Jugoslavije, ali je on u trendu porasta. S druge strane, dosta robne razmjene unutar bivše Jugoslavije je bilo isforsirano restrikcijama na vanjsku trgovinu i unutarnjim političkim odlukama. Smanjenjem vanjskotrgovinskih restrikcija, za očekivati je da bi se unutarnja trgovina smanjila bez obzira jesmo li ili nismo u zajedničkoj državi.



Ukupna robna razmjena, koja se računa kao zbroj uvoza i izvoza, mjeri stupanj uzajamne otvorenosti Hrvatske i njenih trgovinskih partnera u regiji. Tu vidimo da ovo mjerilo uzajamne otvorenosti također bilježi rast u proteklih šest godina. Ukupna razmjena se povećala s nešto preko 4,5 milijardi eura na skoro 7 milijardi eura, u prosjeku 8.7% godišnje. Dakle, i ovdje vidimo kretanje ka daljnjem ekonomskom zbližavanju bez postojanja zajedničke države.

Na kraju, pitamo se koliko je trgovina sa zemljama bivše Jugoslavije Hrvatskoj važna u odnosu na trgovinu s ostalim zemljama u svijetu i može li se ovdje zamijetiti kakav trend. Zato sam izrazio robnu razmjenu sa zemljama bivše Jugosalvije kao postotak ukupne robne razmjene Hrvatske sa svijetom. Tu vidimo da se trenutno više od jedne petine (21.3%) robne razmjene Hrvatske sa svijetom odnosi na zemlje bivše Jugoslavije. Ne samo to, nego ovaj postotak pokazuje blagu tendenciju rasta. U 2011. je iznosio samo 17.6% da bi prošle godine premašio 21%.



Što se iz ovoga može zaključiti? Sigurno ne da ovi brojevi znače da se Hrvatska treba uključiti u neku novu Jugoslaviju. Naprotiv, ovdje možemo vidjeti da narodi bivše Jugoslavije mogu surađivati i bez zajedničke države. Ne samo da mogu surađivati, nego je ta suradnja neminovna posljedica geografske blizine i komparativnih prednosti.

Jedino što je potrebno je da svaka od tih država smanji uplitanje državnog aparata u međunarodnu trgovinu i ljudi će sami naći načina da surađuju. Nije im potreban centralni planer da im kaže da trebaju jedni drugima pomagati. Evo, brojevi pokazuju da oni to već i rade.