Oni uživaju posebni status u društvu, posebne materijalne i društvene povlastice. Žele kontrolirati medije i smjenjivati novinare u redakcijama, prijete nepodobnima i onima s pogrešnim genetskim kodom. Njihovim dogmama i željama prilagođava se Ustav i zakoni, djecu indoktriniraju mitovima i legendama o presvetom ratu. Ne priznaju odluke međunarodnih sudova, a osuđene ratne zločince proglašavaju herojima. Oni žive na račun drugih i smatraju to sasvim opravdanim kao viša klasa u svojoj zemlji.

Jesam li opisivao komuniste u Jugoslaviji nakon Drugog svjetskog rata? Ili je to možda opis današnje situacije u Hrvatskoj? Savršeno odgovara i jednima i drugima. Veliko je licemjerje stoga kad hrvatski desničari, najveći samozvani domoljubi, prozivaju svoje neistomišljenike da su "jugonostalgičari, jugokomunisti" i slično, kad se upravo oni ponašaju poput tirana u bivšoj državi i nastoje vratiti mnoge loše karakteristike bivše diktature. Neke od tih karakteristika i jesu ostale, one su utkane u naš društveni i zakonodavni identitet i upravo naši "domoljubi" su najveći branitelji tog i takvog režima.

Zamislimo na trenutak da je Josip Broz Tito sa svojim komunistima nakon Drugog svjetskog rata novu državu nazvao Velika Hrvatska i da je odlučio da će država financirati Crkvu, a sve ostalo da je napravio isto kao što je napravio. Današnji najveći hrvatski "domoljubi" bi ga slavili, Tito bi im bio ikona. Jer osim zatiranja hrvatskog nacionalnog identiteta i katoličke religije ni u čemu drugome oni nisu suprotstavljeni jugoslavenskom komunizmu. Oni vole socijalizam, velika većina njih živi na račun države, traže još od države i radi njih HDZ je ekonomski lijeva stranka. Oni žele vratiti jednoumlje u Hrvatsku, i to točno po principima kakve je imala Komunistička partija Jugoslavije tada. Komunisti su zasnivali jednoumlje na neporecivosti savršenstva njihovog NOB-a i tekovina te "revolucije" koje su poistovjetili s antifašizmom kao što oni sad pokušavaju (i u dobroj mjeri uspijevaju) da institucionaliziraju jednoumlje temeljeno na savršenstvu ratova u Hrvatskoj i BiH te njihovih tekovina.

Hrvatski desničari ne mogu biti kritičari bivšeg režima kad oni teže maltene istome. Nisu to nikakve suprotnosti, nemojmo se zavaravati. Klasični liberalizam, koji priznaje prava i slobode jednako svakom građaninu te ne podnosi državne protekcije pojedinih ideja nad drugima, jedini može biti realna suprotnost svakom jednoumlju, pa tako i onom komunističkom.