U Hrvatskoj su i 2026. godine ustaše i partizani i dalje gotovo neizbježna tema društvenih i političkih rasprava. Po potrebi se u taj beskrajni krug sukoba ubace i četnici, pa se javni prostor ponovno pretvara u rovove prošlog stoljeća. Takva atmosfera nije slučajna. Sve više građana prepoznaje da se te teme često svjesno plasiraju kako bi se društvo držalo u stanju trajne polarizacije, dok stvarni problemi ostaju po strani.

Hrvatska ne može graditi modernu i prosperitetnu budućnost ako neprestano živi u ideološkim bitkama Drugog svjetskog rata. Potrebno je jasno i bez kalkulacija reći: ustaški režim bio je zločinački i iza sebe je ostavio mračnu ostavštinu progona, mržnje i smrti. No jednako tako nije moguće zatvarati oči pred činjenicom da su i partizanski komunisti nakon rata, kroz represiju i prijeke sudove, pobili desetke tisuća ljudi diljem tadašnje Jugoslavije, uključujući i Hrvatsku. O četničkim zločinima nad civilima također nema potrebe posebno raspravljati, povijest je o tome već dala dovoljno dokaza.

Svaki zločin, bez obzira na zastavu pod kojom je počinjen, mora biti istražen i moralno osuđen. Civilizirano društvo ne bira "draže" ili "prihvatljivije" zločine. Upravo je selektivni odnos prema prošlosti jedan od razloga zašto Hrvatska desetljećima ostaje zarobljena u ideološkim podjelama.

Problem nastaje kada povijest prestane biti predmet ozbiljnog znanstvenog istraživanja, a postane svakodnevno političko oružje. Tada se građane dijeli na "naše" i "njihove", na "antifašiste" i "domoljube", kao da između te dvije kategorije ne postoji prostor normalne, demokratske Hrvatske. Umjesto rasprava o gospodarstvu, obrazovanju, pravosuđu, korupciji ili iseljavanju mladih, javnost se iznova vraća simbolima, zastavama i sukobima starim više od osamdeset godina.

Dok god je tako, ozbiljnijeg društvenog napretka teško može biti.

Istodobno, potpuno ignoriranje nacionalne povijesti također nije rješenje. Nije normalno da osoba koja upravlja glavnim gradom Hrvatske na spomen Domovinskog rata govori kako ga "povijest ne zanima" i da "tamo treba ostati" dok istodobno sudjeluje u obilježavanjima događaja povezanih s ulaskom partizanskih jedinica u Zagreb od kojih su brojni ostavili krvav trag. Takvi postupci legitimno otvaraju pitanje političkog kompasa i vrijednosti koje pojedini javni dužnosnici zastupaju. Moderna i demokratska država ne može se graditi na selektivnom odnosu prema vlastitoj povijesti niti na ignoriranju temelja na kojima je nastala suvremena hrvatska država, a to je da smo se morali oslobađati od "osloboditelja".

No još je važnije shvatiti kako političke elite opstaju upravo zahvaljujući stalnim podjelama. Dok se građani međusobno svađaju oko prošlosti, mnogi koji godinama sudjeluju u korupciji, klijentelizmu i pljački javnog novca ostaju po strani i bez stvarne odgovornosti. Ideološki sukobi tako postaju savršena dimna zavjesa za nesposobnost, kriminal i političku trgovinu.

Zato hrvatsko društvo mora konačno preusmjeriti fokus. Vrijeme je da teme Drugog svjetskog rata ostanu ondje gdje pripadaju, na katedrama povijesti, u arhivima i znanstvenim raspravama, a ne kao svakodnevno gorivo političkog života. Hrvatska treba energiju usmjeriti prema stvaranju funkcionalne države, snažnog gospodarstva, učinkovitog pravosuđa i društva u kojem mladi vide budućnost.

Na kraju, sva moć ipak ostaje u rukama građana. U njihovim glasovima, njihovim odlukama i njihovoj spremnosti da prestanu nasjedati na stare podjele. Demokracija funkcionira samo onda kada birači traže odgovornost, rezultate i poštenje, bez obzira dolazi li netko s lijevog ili desnog političkog spektra.

Hrvatska može i mora biti zemlja gospodarskog blagostanja, učinkovite javne uprave, neupitne vladavine demokracije i prava te vodeća zemlja u ovom dijelu Europe, koja će konačno ostaviti mračne godine prošlosti iza sebe.