"Pripadnici liberalnih krugova zaboravljaju kako je završilo zadnji put kad se s fašizmom pokušao voditi dijalog. Ne vjerujem u institucije i institute kroz koje se takav otpor događa. Kao što ne vjerujem ni da istinska ljevica može nešto napraviti kroz postojeće oblike političke reprezentacije", rekao je popularni kazališni redatelj Oliver Frljić u intervjuu za portal Novosti.

Frljić je, kao radikalni ljevičar, samo priznao ono što ljevičari misle i što je cilj svakom pravom socijalistu - ukinuti pravo glasa i izbora, uspostaviti diktaturu komunističke partije i pozatvarati sve neistomišljenike. To je mokri san socijalista, nemojmo se zavaravati. Margaret Thatcher je jednom prilikom izjavila: "Socijalisti ne žele da ljudi sami biraju jer postoji mogućnost da ne izaberu socijalizam."

Ali nisu samo radikalni ljevičari protivnici demokracije u politici. Nerijetko čujem komentare desno orijentiranih građana kako demokracija nije dobra "jer vodi u socijalizam". Čak i među libertarijancima ima onih koji bi radije živjeli u monarhiji (?!) što mi je posebno apsurdno jer valjda polaze od pretpostavke da će monarh biti tako dobar pa će im dopustiti slobodu. Mislim da bi i Frljić zajedno s ovim desničarima iz moje priče bio zadovoljan onda u jednoj Sjevernoj Koreji danas jer tamo nema demokracije, ima socijalizma i de facto je monarhija - tri u jedan!

Demokracija se smatra oblikom vlasti u kojem su odluke izravno ili neizravno rezultat volje većine građana. Tako je bar u teoriji. U praksi demokratski sustavi se razlikuju od države do države, a jako često vlast ne čine oni koji su izabrani voljom većine nego manjine. Tako je aktualnog američkog predsjednika izabrala jedna četvrtina punoljetnih građana SAD-a, a toliko je otprilike građana Hrvatske izabralo HDZ na prošlim izborima. Pa opet, oni su na vlasti i donose odluke koje se tiču svih nas. To je potpuno legitimno jer su takva pravila postavljena, a oni što ne izlaze na izbore računaju se kao zadovoljni bilo kakvim ishodom.

Ako ćemo provjeravati istinitost Frljićeve tvrdnje da demokracija može iznjedriti fašizam ili one druge da demokracija vodi u socijalizam, doći ćemo do zaključka da su obje točne. Demokracija uistinu može dovesti do fašizma i nacizma, kao što je bio slučaj u prvoj polovini prošlog stoljeća u Italiji i Njemačkoj. Demokracija može otići i u socijalizam, što smo se zadnji put uvjerili prije desetak godina u Venezueli (i takav svoj izbor građani Venezuele danas skupo plaćaju). Demokracija može dovesti do korupcije i nepravde ogromnih razmjera, što se možemo svakodnevno uvjeriti na svojoj koži u Hrvatskoj. Sve su to rezultati volje naroda.

Međutim, demokracija može biti i odličan stup za razvoj društva, ekonomije i napredak u pogledu zaštite ljudskih prava. Imamo masu pozitivnih primjera diljem zapadnog svijeta, a ja bih izdvojio švicarski model koji se pokazao iznimno uspješnim: decentralizirana vlada i izravna demokracija. Švicarci imaju kulturu referenduma, svakih par mjeseci izlaze na birališta i donose zakone, što na državnom, a što na lokalnom nivou. To se pokazalo iznimno uspješnim jer tako su praktički minimalizirali korupciju, a narod drži vlast u svojim rukama. Njima se ne može dogoditi da vlada donese neku odluku koja je u suprotnosti s voljom većeg dijela naroda. Za to je zapravo zaslužan u prvom redu mentalitet.

U teoriji postoje dvije vrste demokracije - socijalistička i liberalna. Socijalistička demokracija nije nikada zapravo zaživjela, ona je ostala u knjigama Karla Marxa. Po njemu su komunističke zemlje trebale prepustiti vlast narodu koji bi donosio sve odluke izravnim glasovanjem. Međutim, sve komunističke zemlje su u praksi postale jednopartijske diktature, a građani nisu imali političku slobodu osim izabrati jedno ime i jednu partiju na glasačkom listiću. Liberalna demokracija je ona u kojoj živimo, imamo pluralizam, višestranačje i Ustav koji ograničava vlast vladajućih i štiti ljudska prava i slobode pojedinca koji ne mogu biti predmet glasovanja.

Upravo u tom ustavu i njegovom poštivanju leži najveća razlika između demokratskih sustava diljem svijeta. Države koje više poštuju nepovredivost ustavnih prava imaju i veće šanse prosperirati u svakom pogledu. Američki ustav je, na primjer, pravi liberalni manifest i Amerikanci do svog Ustava i dan-danas jako puno drže. Prva dva amandmana (sloboda govora i držanje oružja) jednostavno su nepovredivi i unatoč naporima mnogih vlasti kroz povijest, ova se građanska prava teško mogu ograničiti. To nije samo kao fraza "sloboda govora", to uistinu znači da možeš odjenuti što hoćeš i nećeš biti priveden u policiju zbog toga, znači da možeš zapaliti državnu zastavu na javnom mjestu i nećeš biti kažnjen - to je sve sloboda govora u Americi, nema zabranjenih pozdrava ni pjesama kao kod nas. A pravo na držanje oružja je zapravo pravo na samoobranu. Ako silovatelj napadne ženu, ona ga pištoljem može ubiti bez brige da će biti kažnjena (što bi joj se kod nas sigurno dogodilo) zbog prekoračenja nužne obrane. Branila je svoju slobodu, a sloboda je temeljno ljudsko pravo.

Hrvatska je demokracija još uvijek prilično mlada i kod nas su se svi demokratski procesi pokazali prilično bezuspješnima. Stranke redovito lažu pred izbore, toliko da bismo cijeli dan mogli nabrajati neostvarena obećanja samo unazad prošla 3 parlamentarna izbora. Referendumi su nam, blago rečeno, katastrofa. Imali smo jedan koji je inicirala vlada (ulazak u EU) i drugi o braku kojem je jedini cilj bio zapravo onemogućiti homoseksualne parove u ravnopravnosti s heteroseksualnim. Oba su referenduma imala slab odaziv, a za očekivati je da će sljedeći biti o pobačaju. Još jedna stvar koja je zanimljiva, to je da hrvatski političari pred izbore obećavaju stotine tisuća novih radnih mjesta što znamo u startu da je neostvarivo jer nije politika ta koja otvara tvornice nego realni sektor. Potkupljuju se birači raznim socijalnim naknadama, povećanjem mirovina i plaća u državnim službama. To su stvari na koje naši birači padaju, a to znači da prosječni hrvatski građanin nije ništa bolji, pošteniji ni vredniji od prosječnog političara u Saboru.

Vlast u demokraciji će uvijek biti ogledalo naroda koji ju je birao. Tako da je besmisleno za bilo kakve pojave u društvu ili težnje radikalnom ljevičarenju i desničarenju kriviti vlast i institucije. Demokracija nije savršena, ali nema bolje alternative jer svaka druga mogućnost znači tiraniju i diktaturu jednog čovjeka, partije ili vojske. Za ekonomski razvoj društva, pokazalo se u povijesti, nema boljeg društveno-političkog uređenja od demokratskog. Nemojte željeti diktaturu jer diktaturu smo iskusili, s time da kažu kako to čak i nije bila jedna od gorih diktatura u povijesti. Bolje bi bilo poraditi na demokraciji, decentralizirati državu, unaprijediti i više poštivati Ustav (neki dijelovi Ustava, npr. nepovredivost privatnog vlasništva i neovisno poduzetništvo su kod nas mrtvo slovo na papiru), ali to prvo narod, koji je generator vlasti u demokraciji, mora shvatiti i onda djelovati u tom smjeru.