Četiri godine su prošle otkako je Republika Hrvatska i formalno postala punopravna članica Europske unije. Većina nas je očekivala puno, neke velike promjene i one su se dogodile iako ih mnogi nisu doživjeli.

Što smo dobili ulaskom u EU?

Dobili smo direktan pristup zajedničkom EU tržištu koji je dao vjetar u leđa našem izvozu, ali i maloprodaji. Ogroman rast izvoza pomogao je brojnim tvrtkama da povećaju zapošljavanje i omogućio bolje plaće radnicima. Od zajedničkog tržišta profitirali su i potrošači. Imamo veći izbor uvozne robe po povoljnim cijenama, što naravno ne odgovara proizvođačima koji se nisu potrudili naći tržište izvan granica RH, ali pomaže našem životnom standardu i kupovnoj moći. Ta kupovna moć i izbor je nešto što ljudi ne primjećuju, ali bi svakako primijetili razliku da nismo na zajedničkom EU tržištu.

Najvažnije od svega, ljudima je olakšana emigracija. Zbog korupcije, nepotizma i kronizma u ovoj zemlji mnogima je puna kapa svega. Ljudi zaslužuju što lakši način da napuste zemlju i odu negdje gdje će na pošten način moći lakše napredovati u životu i poslu. To im je omogućio ulazak Hrvatske u EU. S druge strane, političari se sad zbog toga mogu hvaliti smanjenjem stope nezaposlenosti. Dakle, win-win situacija za sve: Irska je dobila kvalitetnu i jeftinu radnu snagu za poslove koje domicilno stanovništvo uglavnom ne želi raditi, naši emigranti su dobili nadu u bolju budućnost u civilizaciji, a naši političari su dobili pozitivne statističke pokazatelje. Ništa od toga ne bi bilo ostvareno, barem ne tako lako, da nismo postali punopravna članica unije.

Što smo izgubili?

Hrvatska je realno izgubila dobar dio svoga suvereniteta. Nitko ne može reći da odluke hrvatskog parlamenta ne moraju prethodno biti usuglašene s Bruxellesom. Ponekad Europsko vijeće posluži dobro kao korektiv kad naši političari donesu neki populistički zakon na štetu poreznih obveznika, potrošača ili pojedinih kompanija (kao što je bio slučaj s kreditima u francima, koji će hrvatske porezne obveznike skupo koštati). Međutim, puno češće riječ je o tijelu koje nameće svoje kvote, regulacije i zakone iz nečijih tuđih interesa. Tako su nam nametnuli kvote za proizvodnju šećera koje se ove godine konačno ukidaju. Postoje kvore za izlov ribe koje direktno štete našim ribarima, za uvoz i još mnoge. Europska komisija nam je nametnula i još strožu kontrolu dozvola za posjedovanje oružja za civile. Njihova birokracija je sve veća, a ona nas košta skoro 10 milijuna eura godišnje. Zauzvrat se hrvatske lokalne samouprave, udruge i poneki biznisi mogu prijaviti za financiranje projekata iz EU fondova. Velika većina tih projekata, zbog samih uvjeta natječaja, nema tržišnu svrhu niti je riječ o financijski stabilnim projektima. EU nam odobrava svake godine i poljoprivredne poticaje koji zapravo nisu poticaji nego socijalna pomoć. Na taj je način hrvatska poljoprivreda većim dijelom osakaćena i paralizirana, a poljoprivrednici koji su još ostali žive od poticaja do poticaja, ovisni o toj socijalnoj pomoći.

Globalna slika

Ne bih promatrao korisnost Europske unije isključivo iz ugla Hrvata, već se želim osvrnuti na ukupnu, globalnu sliku. Europska unija je zamišljena prvenstveno kao zajedničko gospodarsko tržište koje bi omogućilo gospodarstvenicima da se lakše međusobno povezuju i natječu za veći broj kupaca. To je sjajna ideja, jer na taj način dobivaju i kompanije koje poboljšavaju svoju kvalitetu kako bi bile konkurentnije, i sami kupci koji dobivaju bolji izbor i povoljnije cijene. Međutim, ono što je "trulo" u toj EU nalazi se u Bruxellesu. Birokracija koja raste i sve je skuplja, propisi koji se štancaju kao na traci, regulacije koje ubijaju ekonomiju, intervencionizam u tržište...To jednostavno ne valja, a pogotovo zato što birokratsko čudovište ima tendenciju konstantnog rasta nauštrb osobnih i ekonomskih sloboda građana.

Da parafraziram kolegu Perkovića, ovo nije pamflet protiv EU. Ja volim zajedničko tržište i mislim da svatko normalan shvaća pozitivne učinke na gospodarstvo. Volim i slobodu kretanja te otvorenost granica među zemljama članicama (koja opet nije na snazi). Ovo je pamflet protiv Bruxellesa. Protiv šume birokrata na sisi poreznih obveznika. Protiv ekipe koja smišlja nove beskorisne regulative kojima će gušiti privatni sektor. Podsjetit ću vas samo na ono debilno upozorenje o kolačićima na internetskim stranicama koje ne znači apsolutno nikome ništa, ali neki pametnjaković u Bruxellesu se sjetio da bi bilo baš fora nametnuti taj propis svima, čisto da nam malo zada posla. I to je samo jedan u moru primjera čime se oni bave.

Kolega Markovina je nedavno napisao odličan članak o Brexitu i povijesti odnosa između Britanaca i ostatka Europe. Britanci su uvijek bili na neki način "posebni" jer se nisu slagali da im baš sve diktira neko EU središte. Oni vole ono što se naziva cherry pick, birati one zajedničke stvari koje njima odgovaraju. Ja mislim da bi tako bilo najpravednije za sve. DA zajedničkom tržištu i možda zajedničkoj vojsci. Usput, kad smo kod vojske, da Europska unija ima zajedničku vojsku onda bi je cijeli svijet puno ozbiljnije gledao. Ovako ovisi o SAD-u u svim vanjskopolitičkim temama, a vidjeli smo kako to izgleda kad se Trump naljuti. Zajednička vojska nam treba. Ali zajednička ekonomska i društvena politika - NE. Europska nacija jednostavno ne postoji, a svaki narod teži svome suverenitetu i to se ne smije razbijati, inače može biti pogubno za sve.

Poticaji i financiranje iz zajedničkog fonda - nipošto! To su rak rane Europske unije. Uz izbjegličku krizu upravo su ove nametničke politike EU birokrata iz Bruxellesa prouzrokovale rast populizma diljem kontinenta. Taj populizam, doduše, nije zahvatio većinu stanovništva, ali je poslužio kao upozorenje birokratima.

Treba se još jednom prisjetiti kako je najveći njemački književnik i političar Johann Wolfgang von Goethe pisao o tadašnjem ujedinjenju njemačkih država:

"Njemačka je već ujedinjena u svome domoljublju i suprotstavljanju vanjskim neprijateljima. Ujedinjena je zato što njemački talir i groš imaju jednaku vrijednost na cijelom području i zato što moj kovčeg može proći kroz svih 36 država bez otvaranja. Njemačka je ujedinjena po pitanju mjera, trgovine i migracije, kao i po još stotinu sličnih stvari koje ne moram ni spominjati. Međutim, griješe oni koji misle da bi se njemačko ujedinjenje trebalo pokazati u formi jednog glavnog grada, i da bi samo taj grad i nekoliko istaknutih pojedinaca trebali od toga imati korist."

Nijemci su donekle čak i poslušali njegove riječi pa je Njemačka i danas jako decentralizirana. Svaka pokrajina ima svoju vladu, parlament i mnoge zakone na regionalnoj razini. Ali, probajmo tu logiku primijeniti na Europsku uniju. Zajedničko tržište je super, zajednička obrana bi bila super, ali ne treba nam jedan centar moći poput Bruxellesa koji diktira proces na tržištu i politiku država članica. Takav centar moći postaje plodno tlo za korupciju i kronizam, dakle dobivamo jednu nadnacionalnu organizaciju koja ima preveliku moć vladanja i mogućnost pogodovanja onima koji su im bliski, a to automatski stavlja u nepravedan položaj sve ostale sudionike na tržištu.

Europska unija će se stoga morati reformirati i decentralizirati u mnogim stvarima ako želi opstati. Velika Britanija, kao jedna od najjačih članica, već je upravo iz navedenih razloga odlučila izaći. Pitanje je samo vremena kad će prekipjeti i drugima, a to nam nikome nije u interesu.