U političkoj svakodnevici često se pažnja usmjerava na vidljive sukobe: prosvjede, političke krize i otvorene napade na vlast. To je ono što se može nazvati eksplozijom, vanjskim, bučnim i lako uočljivim pritiskom na politički sustav. No, povijest i politička praksa pokazuju da vlasti mnogo rjeđe padaju zbog takvih vanjskih udara, a mnogo češće zbog unutarnjeg raspada, odnosno implozije.

Implozija u politici ne događa se naglo i spektakularno nego postupno. Ona počinje kada se naruši povjerenje unutar političke elite, kada se pojave frakcije, osobni obračuni i borbe za utjecaj te kada lojalnost prema vrhu vlasti počne slabjeti. U takvim okolnostima sustav izvana može djelovati stabilno, ali iznutra već gubi koheziju.

Jedan od najpoznatijih primjera je raspad SSSR-a. Iako je Hladni rat stvarao snažan vanjski pritisak, ključni uzroci bili su unutarnji: gospodarska stagnacija, politička paraliza i gubitak povjerenja unutar same Komunističke partije. Kada je elita prestala vjerovati u održivost sustava, raspad je postao neizbježan.

Sličan obrazac može se vidjeti i u padu Zapadnog Rimskog Carstva. Iako se često ističu vanjski napadi, carstvo je već bilo duboko oslabljeno unutarnjim sukobima, fiskalnim problemima i političkom nestabilnošću te korupcijom. Vanjski udari samo su ubrzali proces koji je već bio u tijeku.

Na prostoru SFRJ, ratovi također pokazuju kako unutarnje političke i nacionalne napetosti mogu dovesti do raspada države. Sustav se nije urušio zbog jedne vanjske sile, nego zbog gubitka unutarnjeg političkog konsenzusa i rastućih sukoba među republikama i vodstvima. Sve to bilo je potaknuto ponajprije od strane srpskih nacionalista te slovenskom i hrvatskom čežnjom i željom za samostalnošću, što je bilo naravno legitimno.

Slična dinamika vidljiva je i u Watergate skandalu kada je pet provalnika uhvaćeno u sjedištu Demokratske stranke u kompleksu Watergate, u Washingtonu. Provalnici su pokušavali postaviti prislušne uređaje i ukrasti dokumente kako bi pomogli Nixonovoj kampanji, što je u konačnici rezultiralo apsolutno suprotno, a to je da je tada aktualni američki predsjednik Richard Nixon podnio ostavku. Ključan nije bio vanjski pritisak nego postupno povlačenje podrške unutar samog političkog i institucionalnog sustava, uključujući i njegove saveznike.

Čak i u slučaju pada Slobodana Miloševića, iako su masovni prosvjedi bili vidljiv dio procesa, presudan trenutak dogodio se kada je dio sigurnosnog i državnog aparata prestao podržavati režim. Slobodan Milošević time je izgubio ključni oslonac unutar vlastitog sustava i bio je "zreo" za slobodan pad.

Još jedan primjer je i nedavni pad Viktora Orbána. Taj slučaj možemo nazvati modernim Watergateom koji dokazuje da najčvršći sustavi pucaju iznutra. Uspon Pétera Magyara i stranke Tisza pokazao je da sustavna korupcija i klijentelizam imaju rok trajanja. Kao autentični insajder, Magyar je razotkrio kriminalnu mrežu režima i pretvorio afere u političko gorivo za povijesnu smjenu vlasti, dokazujući da ni najdugovječnije autokracije nisu imune na pobunu vlastitog kadra.

Slične interpretacije pojavljuju se i u novijoj političkoj povijesti Hrvatske. U medijskim spekulacijama često se navodilo da je tadašnji predsjednik Vlade Republike Hrvatske i HDZ-a Ivo Sanader politički oslabio i praktički nestao iz središta moći nakon ulaska u otvoreni sukob s dijelovima stranačkog vrha i utjecajnim osobama unutar HDZ-a, među kojima su se spominjali i Vladimir Šeks te Jadranka Kosor. Iako takve interpretacije nikada nisu službeno potvrđene u smislu jedinstvenog uzroka, ovaj se slučaj često navodi kao primjer moguće unutarnje političke implozije gdje se raspad moći odvija kroz sukobe unutar samog vrha, a ne kroz vanjski pritisak.

U suvremenom političkom okruženju dodatno se primjećuje još jedna važna tendencija: dio političara danas iznimno pažljivo prati i najmanje znakove neslaganja unutar vlastitih redova. U takvom ozračju čak i blaga ili javno izrečena kritika često se ne doživljava kao normalan dio demokratske rasprave, a trebalo bi, nego kao potencijalna prijetnja političkoj stabilnosti i osobnom položaju.

Politička praksa pokazuje da vlasti rijetko padaju zbog jedne snažne eksplozije izvana. Mnogo češće dolazi do postupne implozije - unutarnjeg slabljenja, gubitka povjerenja i raspada kohezije unutar samog vrha vlasti. Kada sustav počne gubiti stabilnost iznutra, vanjski događaji samo ubrzavaju njegov pad, ali ga rijetko sami uzrokuju.