Znanstveni časopis za psihologiju i kognitivnu neurologiju Nature Human Behavior u travanjskom je broju objavio jako zanimljivu analizu na temu ljudske percepcije ekonomske jednakosti. Autori Christina Starsmans, Mark Sheskin i Paul Bloom došli su do zaključka kako građani zapravo nisu za jednakost, koliko su za pravednost. Članak je objavljen i u online izdanju, a zbog zanimljivosti teme i analize, donosimo njegov prijevod.

Postoji ogromna zabrinutost zbog ekonomske nejednakosti, kako u znanstvenoj zajednici tako i u široj javnosti, a mnogi inzistiraju da je jednakost važan društveni cilj. Međutim, kada se ljudi pitaju o idealnoj raspodjeli bogatstva i željenom društvu u kojem bi voljeli živjeti, oni zapravo vole nejednaka društva. Ova dva fenomena se mogu pomiriti primjećivanjem da, unatoč njihovoj suprotnosti, nema dokaza da se ljudi opterećuju isključivo zbog ekonomske nejednakosti. Umjesto toga, više im smeta nešto što se često brka s nejednakošću: ekonomska nepravda.

Na temelju laboratorijskih istraživanja, međukulturnog istraživanja i eksperimenata s bebama i malom djecom, tvrdimo da ljudi, naravno, preferiraju pravednu distribuciju, a ne ravnopravnost, a kada se pravednost i ravnopravnost sukobljavaju, ljudi preferiraju fer nejednakost u odnosu na nepravednu jednakost. I psihološka istraživanja i odluke političara bi imale koristi kad bi jasnije razlikovali nejednakost od nepravednosti.

Živimo u vremenu nejednakosti - ili barem u vremenu zabrinutosti za nejednakost. Papa Franjo primijetio je da je "nejednakost korijen društvenog zla" dok je bivši predsjednik SAD-a Barack Obama nazvao ekonomsku nejednakost "glavni izazov našeg vremena". Nedavna izvješća Pewa pokazala su da Europljani i Amerikanci ocjenjuju nejednakost kao najveću prijetnju svijetu, čak i više nego vjersku i etničku mržnju, zagađenje, nuklearno oružje i bolesti poput AIDS-a. Većina ispitanika u svakoj od 44 zemlje isticala je da je jaz između bogatih i siromašnih veliki ili veoma veliki problem s kojim se suočavaju njihove zemlje. A novo izvješće Oxfama otkrilo je da je bogatstvo osam najbogatijih ljudi u svijetu jednako bogatstvu najsiromašnijih 50% svijeta, što je izazvalo široku ogorčenost.

Akademici - od filozofa, ekonomista i političkih znanstvenika do psihologa, arheologa, pa čak i fizičara - istražuju uzroke, posljedice i opseg ekonomske nejednakosti. Taj se interes očituje u količini pozornosti prema Pikettyjevoj knjizi "Kapital u 21. stoljeću" i utemeljen je na sve većoj javnoj i znanstvenoj procjeni zapanjujuće razine ekonomske neravnopravnosti. Globalno, prvih 1% stanovništva posjeduje 50% bogatstva, a najnižih 70% posjeduje samo 3% svjetskog bogatstva.

Mnogi su posebno zabrinuti zbog nejednakosti u Sjedinjenim Američkim Državama, koja se ubrzano povećavala od 1970-ih. Ginijev koeficijent (mjera nejednakosti u kojoj je 0 savršena jednakost i 100 je savršena nejednakost, ili jedna osoba koja posjeduje sve bogatstvo) u Sjedinjenim Američkim Državama sada je 85 - najviša od svih zapadnih zemalja, a šesta u svijetu među zemljama s populacijama preko 1 milijun. Prosječni američki izvršni direktor trenutačno zarađuje oko 354 puta više nego prosječni radnik dok je prije samo 50 godina omjer bio 20:18. Iako Sjedinjene Države postaju sve bogatije, velika većina ovog povećanja bogatstva (preko 95%) je otišla na 1% najbogatijih Amerikanaca.

Zabrinutost koju ljudi izražavaju o nejednakosti također se nalazi u kontroliranim laboratorijskim istraživanjima koja pokazuju da želja za ravnomjernom raspodjelom robe nastaje rano u ljudskom razvoju i očituje se u mnogim različitim kulturama. Frans de Waal lijepo sažima široki konsenzus na mnogim poljima kada piše: "Robin Hood je to dobro. Najdublja želja čovječanstva je širenje bogatstva".

Zagonetka se pojavljuje, međutim, kada uzmemo u obzir veliko odvojeno istraživanje u političkoj psihologiji i ekonomiji ponašanja: ispada da kada se ljudi pitaju o idealnoj raspodjeli bogatstva i u kojoj bi zemlji živjeli, oni zapravo vole nejednaka društva. Ova sklonost prema nejednakosti ostvaruje se u širokom rasponu zemalja među ljudima na suprotnim stranama političkog spektra, pa čak i kod adolescenata. Dakle, kad se od ljudi traži da distribuiraju resurse među malim brojem ljudi u laboratorijskoj studiji, inzistiraju na ravnomjernoj distribuciji. Ali kad se od njih traži da distribuiraju sredstva među velikim skupinama ljudi u stvarnom svijetu, odbacuju ravnopravnu distribuciju i preferiraju određenu razinu nejednakosti. Kako se snažna prednost ravnopravnosti koja se nalazi u javnim raspravama i laboratorijskim istraživanjima podudara sa sklonostima društvene nejednakosti u političkim i ekonomskim istraživanjima?

Ovdje tvrdimo da se ta dva skupa nalaza mogu pomiriti preko iznenađujuće empirijske tvrdnje: kada se podaci pomno prate, ispada da nema dokaza da se ljudi uopće bave ekonomskom nejednakošću. Umjesto toga, njima smeta nešto što se često brka s nejednakošću: ekonomska pravednost.

Treba naglasiti da naš argument nije da znanstvenici i istraživači ne primjećuju razliku između nejednakosti i nepravednosti. Naprotiv, znanstvenici su često pažljivi i razlikuju jednakost i pravednost u svojim studijama. Međutim, istraživači, javne osobe i mediji često tvrde da su ljudi posebno zabrinuti zbog nejednakosti ishoda. Mnogo politički diskursi gledaju na problem u smislu rastuće ekonomske nejednakosti, bez obzira na pravednost. I mnoge eksperimentalne studije tvrde da su otkrili 'averziju nejednakosti' ili 'ravnopravne motive'. Ostavljamo otvoreno pitanje jesu li ti istraživači namjeravali tvrditi da postoje dokazi o specifičnoj averziji prema nejednakosti, iznad i izvan odbojnosti prema pravičnosti, ili je to samo "labav razgovor". Međutim, prema našem znanju, niti jedan od tih istraživača nije imao konkretnu tvrdnju koju želimo istaknuti ovdje: da zasad nema empirijskih dokaza da ljudi imaju bilo kakvu odbojnost prema samoj nejednakosti.

Predlažemo da percepcija o postojanju prednosti za jednakost proizlazi iz nepotrebnog usredotočenja na posebne okolnosti, često proučavane u laboratoriju, gdje se nejednakost i nepravda podudaraju. Međutim, u većini situacija, uključujući one koji uključuju distribuciju bogatstva u stvarnom svijetu, zabrinutost ljudi o pravednosti dovodi ih do toga da favoriziraju nejednake distribucije.

Svatko tko traži dokaze da ljudi imaju prirodnu averziju prema nejednakosti naći će brojna istraživanja koja naizgled potvrđuju njihovo stajalište. Na primjer, studije su otkrile "univerzalnu želju za jednakom plaćom", "egalitarni motivi u ljudima", "egalitarizam u maloj djeci" i da "jednakost podupire reciprocitet". Pretraživanje Google znalaca za "averziju nejednakosti" donosi više od 10.000 radova koji se temelje na ovoj temi. I, štoviše, kada se predmeti istraživanja traže da podijele resurse među nepovezanim pojedincima, oni ih jednako podijele. Ako je prethodna situacija dovela do već postojeće nejednakosti, ljudi će podijeliti buduće resurse nejednako kako bi ispravili ili smanjili nejednakost između ostalih. Ta pristranost je toliko moćna da subjekti ponekad preferiraju jednako ishode u kojima svi sve manje dobivaju nego nejednake ishodi, gdje svi dobivaju ukupno više. Želja za ravnopravnošću, čak i na štetu boljih prosječnih posljedica, pojavljuje se iu nemonetarnim područjima. Na primjer, ljudi se protive medicinskim intervencijama koje bi uštedjele više života u cjelini smanjenjem stope izlječenja za malu skupinu ljudi i povećanjem stope izlječenja za veću skupinu ljudi

Nadalje, čini se da ljudi gledaju ravnopravnu raspodjelu sredstava kao moralnu dobro. Oni izražavaju bijes prema onima koji imaju koristi od nejednakih distribucija. Taj bijes je dovoljno jak da će subjekti platiti da kažnjavaju nejednake distributere. Jedna studija koja je proučavala taj problem u 15 različitih kultura otkrila je da pripadnici svih populacija pokazuju spremnost da donose skupe kazne treće strane zbog nejednake podjele resursa (što u nekim slučajevima košta ekvivalentno poludnevnoj plaći), iako je visina kazne znatno varirala među populacijama. Štoviše, ljudi očekuju da se drugi uključe u kažnjavanje treće strane za one koji nemaju iste mogućnosti.

Istraživanja djece u dobi između tri i osam godina pokazuju da ona imaju sličan pristup jednakosti. Trogodišnjaci dijele resurse ravnopravno među trećim stranama i, iako su obično sebični kada su sami uključeni u interakciju, čak i trogodišnjaci izvješćuju da bi trebali dijeliti jednako. Šestogodišnjaci pokazuju još jaču predanost jednakoj distribuciji, inzistirajući na bacanju dodatnih sredstava umjesto da im dopušta nejednako raspoređivanje između dvije osobe.

S obzirom na ta saznanja, moglo bi se očekivati ​​da će, kad se od ljudi traži distribucija resursa u stvarnom svijetu, odabrati jednaku raspodjelu resursa u svim segmentima društva. Ali oni to ne čine.

Nedavno istraživanje privuklo je medijsku pozornost jer je pokazalo da ljudi podcjenjuju količinu nejednakosti u našem društvu i preferiraju više egalitarističko društvo prema onoj u kojoj misle da žive. Autori opisuju svoje istraživanje kao ispitivanje "neslaganja oko optimalne razine nejednakosti bogatstva" i izvješćuju o "iznenađujućoj razini konsenzusa svih demografskih skupina - čak i onih koji nisu obično povezani s preraspodjelom bogatstva poput republikanaca i bogataša - željeli ravnopravniju raspodjelu bogatstva. A članak Arielya u Atlanticu naslovljen je "Amerikanci žele živjeti u mnogo ravnopravnijoj zemlji (to jednostavno ne shvaćaju)".

Ti su zaključci točni: sudionici tih istraživanja preferirali su više ravnopravnosti od trenutne situacije. No, rezultati također ukazuju na to da nisu bili posebno zabrinuti zbog velikih nejednakosti. Umjesto toga, tvrdili su da bi u savršenom društvu, pojedinci u prvih 20% trebali imati preko trostruko više novca od pojedinaca na dnu. A kad im je određeno da moraju izabrati između ravnopravnih i nejednake raspodjele bogatstva, te im je bilo pretpostavljeno da će biti slučajno dodijeljeni nekome od najbogatijih do najsiromašnijih osoba, polovica ispitanika izričito je odbila mogućnost jednake raspodjele bogatstava, preferirajući nejednakost. Prema tome, podaci sugeriraju da ljudi, kada je u pitanju distribucija bogatstva u stvarnom svijetu, preferiraju određenu količinu nejednakosti.

Ova sklonost nejednakosti ostvaruje se u 16 drugih zemalja, među ljudima na lijevoj i desnoj strani političkog spektra. Kao što to kaže Norton, "ljudi pokazuju želju za nejednakostima - da ne budu previše jednaki, ali ni previše nejednaki".

Doista, ovi podaci mogu podcijeniti sklonost ljudi prema nejednakim distribucijama. Sljedeće istraživanje je suprotstavljeno pitanju Nortona i Arielyja o postotku bogatstva koje bi trebalo odgovarati svakom sloju američke populacije s pitanjem o tome što prosječno bogatstvo treba biti u svakom sloju. Prvo pitanje je rezultiralo idealnim omjerom najsiromašnijih do najbogatijih od oko 1:4, ali za posljednje pitanje omjer je skočio na 1:50. Kada se sudionicima objašnjava povezanost dvaju pitanja, većina je izabrala veći omjer nejednakosti od onoga koji odražava njihova stvarna uvjerenja za obje mjere.

Kako se ova sklonost nejednakosti u stvarnom svijetu može pomiriti s jakom prednošću za ravnopravnost koja se nalazi u laboratorijskim studijama? Pretpostavljamo da se ta neusklađenost javlja zbog toga što gore opisani laboratorijski nalazi - koji opisuju otkriće egalitarnih motiva, želja za većom ravnopravnošću ili averzivanjem nejednakosti - zapravo ne daju dokaze da je averzija prema nejednakosti usmjerena na prednost jednakoj distribuciji. Umjesto toga, ti nalazi su u skladu s obje preferencije za jednakost i s prednošću za pravednost, jer su studije dizajnirane tako. Bez obzira jesu li subjekti osjetljivi na pravednost ili ravnopravnost, oni će biti skloni jednako distribuirati robu.

Tu ideju potkrepljuju brojne studije, uključujući praćenje gore opisanih eksperimenata istih istraživača, u kojima se pravičnost pažljivo razlikuje od ravnopravnosti. Ove studije pokazuju da ljudi odabiru pravednost ispred jednakosti. Na primjer, u studiji u kojoj su djeca morala dodijeliti gumice dvama dječacima koji su očistili svoju sobu i odlučili izbaciti dodatnu gumicu, oba dječaka su opisana kao da su obavili dobar posao. Ali kada su djeci rekli da je jedan dječak radio više od drugog, dodijelili su dodatnu gumicu boljem radniku. Zapravo, kada je jedan učinio više posla, šestogodišnjaci smatraju da bi trebao dobiti više sredstava, čak i ako je opcija jednaka plaća. Isto tako, iako djeca preferiraju ravnopravnost u neutralnim okolnostima, očekuju da će eksperimentator distribuirati nagrade preferencijalno pojedincima koji su radili više posla.

Ova predodžba za nejednakost nije ograničena na situacije u kojima je jedna osoba učinila više posla, već se proširila i na nagrađivanje ljudi koji su prethodno djelovali korisno ili ne. Kada su trogodišnjaci svjedočili da lutka pomaže drugoj lutki da se popne ili dođe do igračke, kasnije su dodijelili više resursa korisnoj lutki, nego lutki koja je gurnula drugu sa stola ili ju udarila po glavi igračkom.

Konačno, razmotrite situaciju s dvije osobe, identične u svim relevantnim pozicijama, gdje se dobiva 10 dolara, a druga ne dobiva ništa. Ovo je očigledno nejednako, ali je li fer? Može biti, ako je dodjela bila slučajna. Odrasli smatraju da je pošteno korištenje nepristranih postupaka kao što su kovanice i lutrije pri raspodjeli različitih vrsta resursa. Djeca imaju slične stavove. U gore opisanom istraživanju o čišćenju sobe, ako djeca dobiju pošteni način bacanjem kocke kako bi slučajno odabrali tko dobiva dodatnu gumicu, neće biti nezadovoljna zbog nejednakosti. Kad jedna osoba koja dobiva dva poklona, a druga dobiva jedan može biti posve fer i prihvatljivo, iako je očito nejednako.

Stoga, ako netko vjeruje da (a) ljudi u stvarnom svijetu pokazuju varijacije u naporima, sposobnosti, moralne zasluge i tako dalje, i fer sustav uzima u obzir ova razmatranja, tada je prednost pravednosti odrediti da bi trebali biti nejednaki rezultati u stvarnim društvima.

Thomas R. Tyler koristi povezane argumente kako bi objasnio zašto ne postoji jači stupanj javnog bijesa u odnosu na ekonomsku nejednakost. On tvrdi da Amerikanci smatraju da je američki tržišni sustav pravedni postupak raspodjele imovine i da u skladu s tim čvrsto vjeruju u mogućnost društvene mobilnosti. Prema tom stajalištu, nezadovoljstvo ljudi o trenutnoj društvenoj situaciji bolje će predvidjeti njihova uvjerenja o nepravednosti raspodjele bogatstava nego njihova uvjerenja o nejednakosti.

Tvrdili smo da je prednost pravednim ishodima rana u nastajanju i univerzalna. Ali, također je jasno da se ljudi razlikuju u svojim intuicijama o tome koje resurse treba raspodijeliti na temelju zasluga. Većina Amerikanaca sada vjeruje da je fer sustav onaj u kojem svaka odrasla osoba dobiva glas, ali to je relativno moderna intuicija. U našem vremenu postoji kontroverza prema tome diktira li pravednost da svatko treba imati jednak pristup zdravstvenoj skrbi i visokom obrazovanju. Drugim riječima, postoje neka neslaganja oko toga što bi trebalo biti pravo, ravnomjerno i nepromijenjeno bilo kakvim varijacijama u zaslugama.

Postoje i političke i kulturne razlike. Norton i Ariely utvrdili su da su žene, demokrati i siromašni željeli relativno ravnopravnije distribucije od muškaraca, republikanaca i bogatih, a također su bili točniji u procjeni opsega trenutne nejednakosti. Imajte na umu da je nedavno ispitivanje bogatih tehnoloških poduzetnika u Silicijskoj dolini utvrdilo da su svi predvidjeli da bi striktna meritokracija, gdje su svi prihodi bili strogo proporcionalni njihovoj produktivnosti, rezultiralo izrazito neravnopravnim društvom, s najviše 10% zarađujući više od 50% nacionalnog bogatstva. Ova intuicija je vjerojatno znatno ekstremnija nego što bi se nalazilo u tipičnijem uzorku. Gledajući izvan Sjedinjenih Američkih Država i Europe, jasno je da postoje velike razlike u pravednosti koje se tiču ​​svjetskih kultura.

Konačno, postoje razvojne razlike. Dok su i najmlađi ispitanici pokazali neku osjetljivost na pravednost u odnosu na jednakost, mala djeca mogu više prikazati ravnopravnost "heurističkom" nego starija. Doista, relativna težina različitih čimbenika koji mogu opravdati nejednakost - kao što je sreća, trud i vještina - razvija se čak i kroz adolescenciju.

Prema jednoj analizi, želja za pravednošću, kao što je poštena distribucija hrane članovima grupe, može se promatrati kao prosocijalna motivacija, koja se razvila da ograničava našu prirodnu sebičnost. Sklonost favoriziranju poštene distribucije ponekad se vidi kao da se pojavljuje jer pogoduje grupi, prijedlog koji je razvijen u kontekstu odabira kulturnih grupa i, što je još kontroverznije, odabira genetske skupine. No, osjetljivost na pravednost može također imati koristi pojedincima, u skladu s uobičajenijim evolucijskim pristupom. Na primjer, poštenje može poslužiti kao znak nepristranosti, izbjegavajući probleme signalizacije favoriziranosti jedne opcije nad drugom.

No, te analize ne daju objašnjenje zašto bi se pojavila tendencija i osjetljivost na pravednost, za razliku od vjerojatno manje jednostavne pristranosti jednakosti. Jedna pretpostavka je da su intuicije pravednosti ukorijenjene u prilagodbama za različito reagiranje na prosocijalna i antisocijalna djelovanja drugih. Da bi se suradnja i prosocijalnost razvijale, mora postojati neko rješenje problema slobodnih jahača, varalica i loših glumaca. Uobičajeno objašnjenje za to je da smo razvili sklonost da loše ponašanje bude skupo, a dobro ponašanje korisno, kroz kaznu i nagradu. To jest, različito reagiramo na pojedince na temelju onoga što se može vidjeti kao njihov "zaslugu". Moguće je da se pravedne intuicije općenito razvijaju iz ovih moralnih temelja.

Povezani prijedlog fokusira se na uništavanje sebičnih pojedinaca, a ne na kažnjavanje. Kada pojedinci mogu birati ljude s kojima komuniciraju za međusobno korisne zadatke, kooperativni pojedinci imaju koristi od toga da budu uključeni i da se sebični pojedinci izgube izbjegavanjem. Ali pojedinci koji su suviše kooperativni - previše velikodušni - trpe rizik da ih drugi iskoriste, tako da mora biti ravnoteža. Da bi se svi jednako odnosili, to bi značilo kažnjavanje produktivnijih pojedinaca kada surađuju s manje produktivnim osobama u odnosu na visoko produktivne pojedince. Za razliku od ravnopravnosti, pravednost omogućava pojedincima različite razine produktivnosti da proporcionalno dijele prednosti njihove suradnje. Ovaj fokus na pravednost je osobito važan za ljude (u usporedbi s čak našim najbližim evolucijskim rođacima), zbog kritične važnosti suradnje u ljudskom lovu i hranjenju.

Ovdje smo istražili pojam da, suprotno nastupima, ljude ne zabrinjava nejednakost. Zaista, često preferiraju neravnopravne distribucije, kako u laboratorijskim uvjetima, tako i u stvarnom svijetu. Ono što stvarno zabrinjava ljude o svijetu u kojem danas živimo su razlozi koji se odnose na nejednakost, kao što su štetne društvene posljedice, korozija demokratskih ideala, siromaštvo i, od najvećeg interesa za nas ovdje, nepravda.

Doista, vjerujemo da do sada nema dokaza da djeca ili odrasli posjeduju opću averziju prema nejednakosti. Sličan zaključak protiv usredotočenosti na ravnopravnost donio je nedavno H.G. Frankfurt, koji utvrđuje normativnu osnovu da ljudi ne bi trebali brinuti o smanjenju nejednakosti. Ono što je zaista važno, tvrdi on, jest da svatko ima dovoljno sredstava za pristojan život. Frankfurt priznaje da bi usredotočenost na poboljšanje položaja najpotrebnijih mogla smanjiti nejednakost kao nuspojavu, ali tvrdi da to smanjenje nije samo po sebi moralno dobro.

Naš argument protiv usredotočenosti na nejednakost je psihološki. U ovom smo radu prikazali bogatstvo empirijskih dokaza koji upućuju na činjenicu da ljude ne zanima smanjenje nejednakosti samo po sebi. Umjesto toga, ljudi imaju averziju prema nepravdi, a pod određenim posebnim okolnostima to ih vodi da odbace neravnopravne distribucije. U drugim uvjetima, uključujući one koji uključuju distribucije bogatstva u stvarnom svijetu, potiče ih da pomažu nejednakim distribucijama. U sadašnjem ekonomskom okruženju u Sjedinjenim Državama i drugim bogatim zemljama, zabrinutost zbog pravednosti dovodi do sklonosti smanjenju sadašnje razine nejednakosti. Međutim, u različitim društvima širom svijeta i kroz povijest (primjerice, kada se suočavaju s komunističkim idealima bivšeg SSSR-a), zabrinutost zbog pravednosti dovodi do ljutnje zbog previše jednakosti. Da biste razumjeli ove suprotne pogone, ne treba se usredotočiti na to da li sustav rezultira relativno jednakom ili neravnopravnom raspodjelom bogatstva, nego da li se smatra pravednom.

Nadalje, ideja da nezadovoljstvo ljudi trenutnom raspodjelom bogatstva ima veze s pravičnošću, a ne samom nejednakošću, otvara cijeli niz novih pitanja o tome koji su faktori (na primjer, težak posao, vještina, potreba, moralnost) psihološki relevantni za pravednu distribuciju. Posebno, razvojna putanja brige za ove različite čimbenike uglavnom je neistražena, uključujući pitanja koja se odnose na to kako djeca određuju koji su čimbenici važni za raspodjelu resursa (npr. trud, potreba itd.), a koji nisu (na primjer, visina). Naglašavanje uloge intuicija pravednosti u preferencijama distribucije na razini stanovništva također podiže neka zanimljiva i nedovoljno istražena psihološka pitanja koja se odnose na to kako ljudi percipiraju postojeću distribuciju čimbenika kao što su zasluga i vještina u njihovim društvima.

Što je s praktičnim implikacijama? Kao i kod većine psiholoških tvrdnji ove vrste, naš prijedlog ima, u najboljem slučaju, neizravne implikacije za javnu politiku. Čak i ako prosječna osoba želi nejednako društvo, može se tvrditi da ljudi griješe u onome što žele. Možda bi ljudi zapravo bili bolji u savršeno jednakom društvu, ali to jednostavno ne znaju. Isto tako, iako se pretpostavlja da su ljudi ispravni u njihovim željama za društvom s nekom ekonomskom raznolikošću, to nam ne govori kako postići takvo društvo. Savršeno je suvislo podržavati smanjenje nejednakosti, ali i protiv određenih planova za preraspodjelu.

Članak u cijelosti pročitajte ovdje.