Reforma kurikuluma je jedna od glavnih tema u hrvatskoj politici koja je podijelila domaću javnost. Možda bismo umjesto kurikuluma trebali mijenjati cijeli školski sistem jer nije samo školski program ono što ne valja, problematičan je i naš sustav vrednovanja nastavnika u javnim školama te financiranje. Budući da u našem školskom sustavu, koji je naslijeđen iz bivše socijalističke države, porezni obveznici financiraju sve, ljudi s pravom žele odrediti koji predmeti i kako će se predavati u školama. Neki stoga naglašavaju kako je nepravedno da ateisti financiraju predavanje vjeronauka, drugi pak tvrde da je nepravedno da vjernici financiraju građanski odgoj i etiku. U isto vrijeme, nastavnik koji puno radi i ostvaruje odlične rezultate (zainteresira učenike za svoj predmet, potiče njihov rad i sudjelovanje u natjecanjima) ima istu plaću kao njegov kolega koji radi tek tako da odradi svoje radno vrijeme i koji ne uspijeva ni zainteresirati učenike za svoj predmet.

Takav izopačen i nepravedan sistem dovodi u konačnici do ukupno loših rezultata na svjetskim natjecanjima, na međunarodnom Pisa testu, a to se ogleda i u stručnosti te konkurentnosti bivših učenika kada dođu na burzu rada. Obrazovanje je definitivno jedan od najvažnijih, ako ne i najvažniji problem Hrvatske koji hitno treba rješavati.

Najbolje rješenje, koje bi zadovoljilo sve strane i potaklo konkurentnost, zove se vaučerizacija.

Što su školski vaučeri?

Vaučeri su državni certifikati koje dobije svaki učenik za školovanje i može ih iskoristiti u školi po izboru, odnosno po izboru roditelja. Za vaučere se natječu na istom tržištu i državne i privatne škole, država daje širok izbor programa svakoj obrazovnoj ustanovi, tako da se one moraju natjecati međusobno na tržištu da bi pridobile što više učenika i njihovih vaučera. Budući da se škole financiraju na osnovi vaučera koje privuku sebi, ona škola koja ne uspije prikupiti dovoljno vaučera gubi financiranje od države i samim time vrlo vjerojatno propada (ako u nju ne uloži privatni sektor ili ne prikupi novac dobrovoljnim prilozima).

To u praksi znači da škole imaju slobodu izbora predmeta, lektire, načina rada - koje onda nude na tržištu učenicima i roditeljima. Naravno, država propisuje okvir izvan kojeg se ne smije ići, ali daje široku autonomiju ustanovama da mogu konkurirati kvalitetom ponude.

Vaučerizacija bi omogućila privatnim školama da se razviju i postanu konkurentne jer u ovakvom sustavu im to nije moguće, budući da će roditelj izabrati privatnu školu za svoje dijete samo ukoliko zarađuje dovoljno da to može priuštiti. Svi već plaćamo javne škole kroz poreze. Vaučerizacija bi to promijenila pa bi svatko mogao birati doslovno u koju će školu ići - državnu ili privatnu - prema vlastitim preferencijama i željama, bez dodatnih troškova. Vaučerizacija bi omogućila i državnim školama da poboljšaju svoju kvalitetu budući da bi se onda i one našle na tržištu.

Vaučerizacija bi dovela do adekvatnog nagrađivanja kvalitetnih profesora jer bi se škole borile za one koji ostvaruju dobre rezultate s djecom. To bi povisilo cijenu njihovog rada, znači povećalo bi plaće takvim nastavnicima. Zato bi svaki nastavnik koji dobro radi svoj posao trebao biti za takav sustav.

Provedbom vaučerizacije omogućilo bi se svima da sudjeluju u osnivanju obrazovnih ustanova. U Nizozemskoj je postao trend da roditelji udruženo osnivaju škole kao trgovačka društva bez namjere ostvarivanja profita i to se pokazalo jako uspješnim modelom.

Zašto bi ljevičari i konzervativci bili za vaučerizaciju?

Vaučerizacija omogućuje veći izbor svakom pojedincu, izbor i suverenitet da si odabere edukaciju po vlastitoj mjeri i želji. To je klasično liberalno rješenje koje je ponudio ekonomist Milton Friedman još 1955. godine u eseju "Uloga države u obrazovanju". Njegov su prijedlog, u različitim varijantama, prihvatile neke države poput Čilea, Kolumbije i Hong Konga, a kasnije i Irska, Švedska i Singapur.

Ljevičari se s pravom pitaju zašto u današnjem sistemu porezni obveznici prisilno financiraju ideološki predmet poput vjeronauka, s kojim se neki ne slažu. Kad bismo vaučerizirali školstvo, onda bismo svojim vaučerom podupirali i financirali samo onu školu koju izaberemo. Sigurno bi se na tržištu našle škole bez vjeronauka i s, recimo, tri spolna i građanska odgoja. Ako ti smeta vjeronauk, upiši svoje dijete u tu školu i nećeš sudjelovati u financiranju vjeronauka. S druge strane, konzervativac će svoj vaučer upotrijebiti u katoličkoj školi ili nekoj drugoj koja ima vjeronauk i koja je tradicionalistički ustrojena. U konačnici, svatko će naći ustanovu koja najbolje odgovara njemu/njoj i djetetu.

Nije li to dobro? Možemo imati drukčije svjetonazore, a opet koegzistirati bez prisile prema ikome i bez prisilnog financiranja ideologije koju ne podržavamo.

Primjeri u svijetu

Iako postoje zemlje gdje se već čitav niz godina uspješno provodi, u stručnim krugovima smatraju da je još uvijek prerano donositi zaključke i preporučiti takav sistem na globalnoj razini. Dosadašnja istraživanja pokazuju i pozitivne i negativne učinke, ali je onih pozitivnih ipak više. U Kolumbiji je vaučerizacija povećala udio učenika koji u roku završe osnovnu školu za 10 posto. U Švedskoj, gdje se vaučerizacija provodi od 1992. godine, došlo je do povećane konkurencije između privatnih i državnih škola te poboljšanja rezutata učenika na Pisa testu.

Vaučerizacija je prihvaćena u nekim dijelovima SAD-a. Istraživački institut Manhattan proveo je istraživanje 2003. godine u Floridi zaključivši kako učenici ostvaruju bolje rezultate u državnim školama koje u svojoj blizini imaju privatnu konkurenciju nego u onim državnim školama koje to nemaju, što znači da izravna konkurencija povećava kvalitetu obrazovanja u javnom školstvu. Istraživanje među američkim ekonomistima pokazalo je da čak tri četvrtine ekonomista smatra kako bi za roditelje i državu najekonomičnije rješenje bilo potpuno vaučerizirano školstvo. Osnivač Applea Steve Jobs također je bio jedan od velikih zagovornika vaučerizacije tvrdeći kako je u državnom školstvu "najveći problem birokracija, a ona bi se riješila potpunom vaučerizacijom sustava".

Švedska ima jako dobar sustav vaučerizacije školstva, nazvan "skolpeng". Školstvo je decentralizirano i u potpunosti prepušteno lokalnoj samoupravi. Porezni obveznici uplaćuju u zajedničke lokalne fondove novac za koji dobiju vaučere koje onda iskoriste u školi po želji. Mnoge škole su osnovale udruge roditelja, one nisu profitabilne i na tržištu su skupa s privatnim i državnim školama. Istraživanje Instituta za proučavanje tržišta rada pokazalo je da je slobodnotržišna reforma u Švedskoj 1990-ih donijela poboljšavanje kvalitete obrazovanja i u osnovnom i u višem školstvu. U početku su se švedski socijalisti tome opirali i kritizirali tvrdeći da će doći do pada kvalitete obrazovanja, no to se nije dogodilo i sada, kad su na vlasti, više i ne pomišljaju da mijenjaju sustav.

Singapur ima školski sistem bez vaučera, ali se svodi na gotovo istu stvar. Svako dijete u dobi između 6 i 16 godina dobiva određenu sumu novca svake godine od države na svoj račun za obrazovanje. To se zove "Edusave". Učenici koji ostvaruju odlične rezultate i idu na svjetska natjecanja dobivaju veći iznos, a svatko može taj iznos povećati dobrovoljnim uplatama (roditelji, privatni sektor, humanitarne organizacije itd.). Za taj novac učenik, odnosno roditelji, biraju u koju školu - državnu ili privatnu - će upisati svoje dijete. Svaka škola ima široku autonomiju za vlastiti program. Rezultati su više nego dobri, budući da je Singapur redovito najbolji po Pisa testu u cijelom svijetu, a osobito u matematici i fizici, i to na svim razinama - i u osnovnoj i u srednjoj školi.

Kritike vaučerizacije

Protivnici vaučerizacije tvrde da bi ona mogla dovesti do segregacije djece budući da će roditelji za svoju djecu birati škole prema vlastitom svjetonazoru te da na taj način djeca "neće učiti toleranciji". Ova teza još nije dokazana u praksi, a vrlo lako se može pobiti na primjeru Švedske koja prakticira vaučerizaciju već gotovo 30 godina, a slovi za najtolerantniju naciju na svijetu.

Također, neki tvrde da vaučerizacija može dovesti i do pada kvalitete obrazovanja, budući da bi škole mogle lakše puštati učenike samo da ih privuku. Iako je teza legitimna, malo je vjerojatno da će roditelji, koji ipak odlučuju za svoju djecu, preferirati školu "samo da se prođe" umjesto da njihova djeca prikupe što više znanja koja će im biti potrebna u životu i radu.

Vaučerizacija za Hrvatsku

U našem društvu vaučerizacija bi bila spas na više razina. Ona je jedina nada da se popravi kvaliteta obrazovanja, da nastavnici budu adekvatno plaćeni i da građani dobiju izbor. Jer znate i sami, svako dijete je posebno. Nije ih dobro sve stavljati u isti koš i isti program, trebamo njegovati posebnosti, a ne prosjek. To bi nam omogućila vaučerizacija školstva.