"Najgora stvar koja se može dogoditi socijalistu je da mu na vlast dođu socijalisti koji nisu njegovi prijatelji."

Ove riječi liberalnog ekonomista i teoretičara Ludwiga von Misesa, izrečene na njegovom predavanju 1952. godine u biblioteci u San Franciscu, a kasnije objavljene u knjizi Marksizam bez maske: Od obmane do destrukcije, potvrđuju se u Hrvatskoj ovih dana. Prvo su se novinari s radikalno lijevog portala Lupiga žalili što je nova vlast našla neke druge miljenike za financiranje iz državnog proračuna. Još veće nezadovoljstvo u lijevim NGO krugovima izazvala je objava kako je Nacionalna zaklada za razvoj civilnog društva odobrila novac Udruzi "U ime obitelji" čija je predsjednica Željka Markić.

"Najstrože osuđujemo činjenicu da su sredstva namjenjena zaštiti i promicanju ljudskih prava prvi put od osnutka Nacionalne zaklade za razvoj civilnog društva dodijeljena organizaciji koja negira sam koncept ljudskih prava i aktivno se zalaže protiv ljudskih prava manjinskih skupina – nacionalnih manjina, izbjeglica, lezbijki, gejeva, biseksualnih i transrodnih osoba, ateista, kao i ljudskih prava žena. Udruga U ime obitelji, koja je dobila trogodišnju potporu za svoje djelovanje aktivno djeluje protiv najviših vrednota iz članka 3. Ustava RH: zaštite prava čovjeka, nacionalne ravnopravnosti i ravnopravnosti spolova", piše u priopćenju koje potpisuju Bojana Genov i Sanja Juras, koordinatorice Ženske mreže Hrvatske.

Ovakve reakcije lijevih udruga me nimalo ne iznenađuju, iznenadilo bi me kad bih od njih čuo nešto razborito i razumno. Recimo, kad bi postavile pitanje zašto se novac poreznih obveznika uopće troši na bilo kakve udruge koje promiču bilo kakvu ideologiju - bilo socijalističku, konzervativnu, komunističku, liberalnu - bilo što. Ali, to od njih nećemo čuti jer njihova je ideja od početka da država to mora raditi i da su porezni obveznici ovce za šišanje ili krave koje vječno treba musti dok ne krepaju. Ta ideja je iz njihove perspektive fenomenalna dok su njihovi prijatelji na vlasti. Međutim, kad se vlast promijeni, onda su u problemima jer će i sljedeća vlast preuzeti navike prethodne i trošiti novac poreznih obveznika ništa manje od prethodne, ali ne na iste ljude jer ovi imaju svoje prijatelje i svoje udruge koje će sada lijepo živjeti na račun poreznih obveznika. Obje su vlasti prilično socijalističke jer vole uzimati puno i preraspoređivati tuđi novac bahato i bezobzirno, ali problem je što ovi novi socijalisti nisu prijatelji lijevih NGO uhljeba koji su navikli živjeti na račun države. Oni će naći svoje NGO uhljebe da preuzmu njihovo mjesto.

To bi iz perspektive naših NGO ljevičara trebalo biti sasvim legitimno. Država radi ono što oni žele - preraspoređuje tuđi novac raznoraznim džabalebarošima. Što je u tome sporno, drugarice i drugovi?

Prigovor da Željka Markić ne bi trebala dobiti novac za zaštitu i promicanje ljudskih prava mogao bi biti validan samo kad bi i lijeve udruge, koje su dosad primale novac za tu svrhu, vratile novac poreznim obveznicima. Istina je da je Udruga "U ime obitelji" pokrenula referendum kojim je hrvatskim LGBT parovima onemogućeno sklapanje braka i to je bio veliki korak unazad po pitanju poštivanja ljudskih prava i sloboda, ali Hrvatska godinama financira medije koji promiču propale ekonomske ideje, totalitarizam i slave hladnokrvnog ubojicu, homofoba i rasista. To smo sve mi plaćali svih ovih godina! Ne vidim po čemu je onda Udruga U ime obitelji gora od navedenih.

Suštinski problem je u tome što su ljevičari uvjerili sebe (ali ne i ostatak društva) da oni imaju ekskluzivno pravo na "zaštitu ljudskih prava" dok ih oni prvi ne razumiju i zapravo pozivaju na njihovo kršenje. Kad Ženska mreža Hrvatske tvrdi da se Željka Markić i njena udruga zalažu protiv ljudskih prava žena, misle na njezin pro-life stav po pitanju pobačaja.

Pobačaj je duboko svjetonazorsko pitanje. Ja sam pro-choice, ali postoje jaki argumenti pro i con za obje strane. Iako u većem dijelu zapadnog svijeta postoji konsenzus da bi zakonska zabrana pobačaja imala više negativnih nego pozitivnih efekata, po pitanju opravdanosti pobačaja ne postoji široki konsenzus, niti među znanstvenicima niti među narodom. Pro-liferi tvrde da se zalažu za ljudska prava nerođenih (koji jesu živa bića), a pro-choiceri tvrde da su za ljudska prava žena da same odlučuju o upravljanju vlastitim tijelom. I jedni i drugi su u pravu, zato je to jedno od najsloženijih pitanja današnjice i nemoguće je objektivno, sa stopostotnom sigurnošću reći da su jedni u pravu, a drugi ne. Prozivati drugu stranu da je diskriminatorska zato što se ne slažemo s njihovim svjetonazorom je jako, jako nazadno i ne može proći kao ozbiljan argument.

Iste te gospođe koje prozivaju Željku Markić za kršenje ljudskih prava žena zalažu se za kršenje prava poreznih obveznika ako traže da pobačaj bude "besplatan", odnosno da ga financiraju prisilno i oni koji se s tim činom svjetonazorski duboko ne slažu. Ako ja priznajem vama pravo da sa svojim tijelom i sa svojim plodom, dok god je u vašoj utrobi, činite što želite, zašto vi ne možete priznati meni pravo da svoj novac potrošim na ono što smatram potrebnim? Da ste stvarno pro-choice i da vam je stvarno stalo do ljudskih prava, onda biste podržale i mene i svaku drugu osobu da svoj novac svojevoljno troši onako kako želi.

Na kraju, jasno je da nikakav novac od poreza ne bi trebao ići nikakvim crkvenim organizacijama ni građanskim udrugama. Taj novac treba ostaviti radnicima pa će svatko od nas odlučiti koje udruge civilnog društva rade u našem interesu i te ćemo udruge podržati svojevoljno. Tako to treba funkcionirati, inače dobivamo ovo - da političari na vlasti izabiru prema vlastitim preferencijama svoje prijatelje koji će primati naš novac za promicanje vlastite ideologije. To je totalna ludost. A ljutnja ljevičara zato što udruge poput "U ime obitelji" sad primaju novac nije ništa drugo nego najobičnije licemjerje. Skinite nam se svi skupa s proračuna i nađite neki pošten posao!