U Slobodnoj Dalmaciji je prije nekoliko dana objavljen članak naslovljen "Stvar je vrlo jednostavna i prosta: evo kako je propao projekt hrvatske budućnosti, a država se polako počela pretvarati u napuštenu hrpu planina i dolina" autora Damira Pilića koji je pokazao svu izgubljenost socijalističkog načina razmišljanja. Od početka do kraja tekst je pun nedosljednosti i činjenične izgubljenosti.

Sami naslov je nakupina deluzija koje se vrlo lako mogu osporiti samom logikom, bez ikakve potrebe za ulaženjem u brojeve. Prvo je uvijek tu ekonomistima draga tvrdnja kako je „stvar vrlo jednostavna i prosta“ u kontekstu razgovora o ekonomskoj temi. Sasvim uobičajena deluzija socijalističkog uma koji uslijed nemogućnosti da shvati i najosnovnije ekonomske zakonitosti iste proglašava „jednostavnima i prostima“ da bi ih relativizirao. Ne treba imati iluzije, socijalisti stvarno ne razumiju ekonomiju i toga su savršeno dobro svjesni, ali se uvijek koriste pametnim trikom da bi zaobišli taj problem. Oni ekonomiju ne pokušavaju objasniti kompleksnim uzročno-posljedičnim vezama, nego je reduciraju na jednostavne tvrdnje koje su suštinski kontradiktorne jedne drugima, ali time oni samu ekonomiju pokušavaju diskreditirati kao relevantnu disciplinu. Ako se ekonomski argumenti reduciraju do kontradiktornih apsurda, onda su svi ekonomski argumenti jednako validni, a tada i socijalistički argumenti postaju jednako uvjerljivi kao i stvarna ekonomska argumentacija.

Upravo zbog toga i sam autor na kraju teksta kaže: "Stvar je toliko jednostavna da se može prikazati i prostim matematičkim algoritmom.“ Taj „matematički algoritam“ koji autor nudi je toliko pogrešan da bi bio potreban cijeli jedan tekst da opišem sve apsurdnosti koje proizlaze iz njega, ali usredotočit ću se na završnu rečenicu, punchline: "Ubila je fleksibilnost“, kaže autor aludirajući na to da fleksibilno tržište rada utječe na pad nataliteta i da je kriv za demografsku katastrofu koju proživljava Hrvatska.

Autoru iz Slobodne je prilikom iznošenja te ideje izgleda sasvim nevažno što je prema zadnjem Globalnom indeksu konkurentnosti Hrvatska među 137 zemalja u svijetu tek na 119. mjestu po fleksibilnosti tržišta rada, što znači da samo 18 zemalja u svijetu ima manje fleksibilno tržište rada od Hrvatske. Kada se faktor „fleksibilnost tržišta rada“ podijeli na podsegmente, onda Hrvatska stoji još gore jer po „praksama zapošljavanja i otpuštanja" (koje određuje zakonodavni okvir kako je i navedeno u objašnjenju metodologije) te „učinku oporezivanja na poticaje za rad“ Hrvatska se nalazi na 131. odnosno 133. mjestu među 137 zemalja svijeta. Dakle Hrvatska je po fleksibilnosti tržišta rada jedna od najmanje fleksibilnih zemalja u svijetu, a posebno po zakonodavnom okviru zapošljavanja i otpuštanja te poreznoj destimulaciji rada.

To se, usput rečeno, sasvim slaže s jednim od mojih ranijih tekstova o tome kako hrvatska država destimulira rad. Mogao bih spomenuti i da jedna Irska, to ekonomsko liberalno čudovište iz noćnih mora salonskih socijalista, ima najveću stopu rođenih na 1000 stanovnika u Europi. Iako sve europske zemlje pate od niske stope rađanja, skoro sve imaju višu stopu rođenih na 1000 stanovnika, a baš sve imaju značajno fleksibilnije tržište rada, uključujući miljenike salonskih socijalista Norvešku, Švedsku, Dansku i Finsku.

Sada sam se našao u problemu jer sam pobio glavni zaključak teksta pa će sve dalje  izgledati kao neopravdano iživljavanje, ali u svrhu zastrašivanja ostalih da prestanu iznositi ovakve neinformirane pamflete ću nastaviti.

Još smo na naslovu, a količina dezinformacija i krivih tvrdnji je ogromna. Tako nije sasvim jasno kako izgradnja nekoliko zgrada može biti „projekt hrvatske budućnosti“, posebno kada uzmemo u obzir činjenicu da je nekretninski balon koji je pukao u doba krize u Hrvatskoj ostavio velik broj viška stanova. Sa strane nebulozna tvrdnja kako su zgrade bilo kakav projekt budućnosti, ali kako izgradnja stanova koji realno nisu potrebni zbog viška ponude istih može biti ikakav argument protiv tržišta i kapitalizma ako je nekretninski sektor zbog tog viška davno usporio gradnju novih stanova a stanovi o kojima se raspravlja su građeni pod diktatom grada Zagreba tj. gradonačelnika i gradske uprave? Znači, grad je izgradio stanove koji očigledno nisu potrebni i za to je krivo tržište i mitski „neoliberalizam“? Izgleda da autor iz Slobodne ne razumije ni najosnovnije tržišne mehanizme ponude i potražnje (ni grad Zagreb očigledno ne razumije taj osnovni ekonomski alat) i uslijed toga nerazumijevanja proziva upravo to tržište za nastali problem koji je stvorilo centralno planiranje, u ovom slučaju grad.

Nadalje, da je autor imalo promatrao prosječne cijene stanova u Zagrebu, vidio bi da je cijena od 1.500 eura po kvadratu za jedno Podbrežje dosta visoka. U računicu bi trebalo ući i to da se zbog viška ponude stanova očekuje daljnji pad cijene, ali tu opet govorimo o ponudi i potražnji što je očigledno pojedincima previše kompleksno za shvatiti.

U jednom dijelu je autor došao blizu istini kada je rekao da stanove nema tko kupiti, među ostalim razlozima i zbog manjka posla. Doduše, on kaže „manjka stalnog posla“ ne imajući na umu da više nismo u 20. stoljeću i Jugoslaviji te nitko osim državnih službenika koji su zaštićeni kao lički medvjed nema stalni posao. Niti to žele, jednostavno životarenje od početka do kraja radnog vijeka na istom radnom mjestu i u istom uredu više nije preferirani stil života. Mladi danas žele i očekuju različitost poslovnih prilika i dinamično radno okruženje gdje se slobodno mogu kretati s posla na posao kako im se u skladu s karijernim i osobnim potrebama. To posebno vrijedi na znanstvene novake za koje su stanovi namijenjeni. Današnje tehnologije oslobađaju visokokvalificiranog radnika od robovanja jednom poslu i jednom poslodavcu. Visokokvalificirani radnici su postali oni koji imaju veću pregovaračku moć u odnosu na poslodavca, ali pod jednim uvjetom. Uvjet je obilje poslova koje može stvoriti samo zdrava ekonomija koja stalno stvara nove poslove i novu dodanu vrijednost. Takvu ekonomiju Hrvatska nikada neće izgraditi s jednim od najrestrektivnijih radnih zakona na svijetu, jednom od najviše destimulirajućih poreznih politika i općenito jednim od najmanje slobodnih gospodarstava u svijetu.