Piše: Predrag Rajšić
17.10.2017.
Prosječna ocjena čitatelja: 3
Piše: Predrag Rajšić
17.10.2017.
Prosječna ocjena čitatelja: 3
U jeku nedavnih događaja u Charlottesvilleu, mnogi progresivno orijentirani Kanađani su sa zgražanjem komentirali te događaje. Stanje šoka je bilo očigledno, "virtue signaling" također. Fraze jakog emotivnog naboja poput "Prvo su došli..." su prštale na sve strane. Meni osobno je bilo zabavno to gledati jer otkriva, po meni, mnogo ozbiljniji problem.
Nisam komentirao nedavne incidente u Charlottesvilleu jer mi to nije ništa šokantno, ništa novo što prije nisam znao. Kao imigrant, naviknut sam na latentni rasizam koji je posvuda. Zabrinjavajući nisu oni koji su svjesni svog rasizma, poput onih čije nasilje smo upravo vidjeli. Odrastao sam okružen takvim ljudima.
Više me brinu oni koji nisu svjesni svog rasizma jer je njihovo ponašanje u ekstremno kriznim momentima teško predvidjeti, a mnogo je takvih. Nihova nesvijest se najbolje vidi u načinu na koji se obezvrjeđuju iskustva useljenika, a sve pod etiketom "objektivne znanosti". Na primjer, u beskrajnom nizu ekonomskih studija koje analiziraju ekonomske efekte imigracije, pitanje uvijek ide ovako: "Uzrokuju li imigranti smanjenje plaća domaćeg stanovništva?". Implicitno je da se to podrazumijeva kao vrijednosno neutralno pitanje, objektivno, bez prejudiciranja.
Meni, koji sam šesnaest godina s druge strane ovog "znanstvenog" pitanja, kao dan je jasno da se ovoj gore konstrukciji imigranti implicitno tretiraju kao mrtva materija koja, eto, sama od sebe dođe pa onda snizi plaće domaćeg stanovništva. Implicitno je također i to da se snižavanje plaće domaćeg stanovništva smatra lošim. Da se ne smatra lošim, ne bi se mi ekonomisti toliko trgali izučavajući taj "problem". A zašto je loše? Pa valjda zato što u prvi plan stavljamo tog domaćeg radnika i brine nas što je njegova plaća snižena.
U međuvremenu, nitko mi nikada nije rekao nešto poput: "Čovječe, pa ti imigranti su izgleda spremni pretrpjeti puno boli kada gotovo nikad ne odbijaju raditi za manje plaće i pod gorim uvjetima od domaćeg stanovništva!". Nitko, koliko je meni poznato, nije analizirao znanstevno pitanje: "Bi li plaće imigranata bile veće kad bi se domaći radnici s njima manje natjecali za iste poslove?". Ovo je isto ono prvo pitanje, ali iz perspektive imigranata. Dakle, pod krinkom znanstvene neutralnosti se provlači latentna netrpeljivost prema doseljenicima.
Drugi čest slučaj latentnog rasizma je kad se senzacionalistički izdvajaju slučajevi "dobrog susjeda imigranta." Nedavno je cijelu Kanadu obišao tekst s pričom u kojoj se govori o Sirijcu koji je pomogao svojim kanadskim susjedima tijekom olujnog nevremana. Ono što je meni, kao nekadašnjoj izbjeglici, odmah palo na pamet su sljedeća pitanja: Što? Postoji nešto izvanredno u useljeniku kao dobrom susjedu? A što ako nije dobar susjed? Ima li i on jednako pravo biti šupak kao i bilo tko drugi?
Da pojasnim, iako se čini dobrom idejom ukazati na pozitivna djela izbjeglica, ovakav pristup šalje rasističku poruku. Prvo, to podrazumijeva da je važno posebno istaknuti da je dobronamjernik bio izbjeglica, kao da ne bismo očekivali da izbjeglice pomažu svojim susjedima. No, zašto izbjeglica ne bi pomogla? Članak pokušava reći onima koji ne vole izbjeglice: "Vidi, izbjeglice su dobri ljudi". Time se podrazumijeva da je nužno uvjeriti druge da izbjeglice mogu biti dobre, kao da se izbjeglice nekako razlikuju od ostalih i moramo potvrditi njihovu ljudskost.
Mnogi vjeruju da su takve priče potrebne jer postoji mišljenje da neke izbjeglice neće pridonijeti svojim novim domovima i društvima. No, većina rođenih Kanađana neće pridonijeti svom susjedstvu na poseban način i to se smatra sasvim OK. Većina Kanađana ne zna ni imena svojih susjeda, ali se njihova pristojnost ne dovodi u pitanje zbog toga. Ne moramo pridonijeti našem susjedstvu na poseban način da bi nas smatrali pristojnim ljudima. Podrazumijeva se da smo dobri ljudi sve dok ne učinimo nešto loše. Međutim, članci poput onog koji sam prethodno povezao podrazumijevaju da izbjeglice trebaju pokazati dodatni napor samo da bi došli do razine na kojoj je ostatak nas po defaultu.
Ovo su samo dva manja primjera latentnog rasizma na koji se svaki useljenik navikne kao što se ljudsko tijelo navikne na atmosferski pritisak zraka. Ali, bude nam zabavno kad se ti isti latentni rasisti svi nakostriješe na one rasiste koji su bar iskreni, jasni i glasni u svojim pobudama.