Moderni svijet je svijet zapadne kulture i sve je manje kutaka kugle zemaljske koji nisu prihvatili elemente te kulture i razmišljanja. Slobodno svatko može ovo proglasiti zapadnocentrističkim, pa i rasističkim gledanjem na svijet, ali to je činjenica. Svi intelektualci i filozofi Bliskog i Dalekog istoka priznaju da već nekoliko stotina godina sve velike ideje, veliki izumi, društvene i političke revolucije i novi kulturni trendovi dolaze primarno sa Zapada, a Istok samo reproducira, prepakira i pokušava se prilagoditi novonastalim trendovima.

Naravno da i dan-danas postoje brojne kulturološke razlike, ali usporedite izgled gradova kao što su Peking, Tokio, Sydney, New York, Buenos Aires, lako možemo vidjeti da su te razlike vrlo male. Politički, liberalna demokracija (naravno, ovisno kojim intenzitetom i u kojem obliku) je dominantno političko uređenje diljem svijeta, a kapitalizam (bez da ulazim u ekonomske rasprave o raznim podtipovima) dominantno društveno-ekonomsko uređenje. Na kraju krajeva, i druge dvije velike ideologije 20. stoljeća, fašizam i komunizam, nastale su na Zapadu i izvezene u ostatak svijeta.

Najviše od svega se ipak prevlast Zapada ogleda u tehnologiji. Ta prevlast se počela pojavljivati još u 16. stoljeću, a do 19. stoljeća Zapad je postao sasvim tehnološki dominantan, što mu je omogućilo potpunu globalnu kontrolu.

Ipak, veći dio povijesti je upravo Istok prednjačio u tehnološkom razvoju te je prevlast Zapada povijesno relativno nova stvar. Kako je to Istok nazadovao u odnosu na Zapad, ili još bolje postavljeno pitanje, kako je to Zapad pretekao Istok?

Odgovor na to pitanje je jako složen i jedan članak definitivno nije dovoljan da se na njega odgovori, pa ni jedna poduža knjiga. Kao netko tko je pročitao mnogo knjiga o toj kompleksnoj tematici znam da je svaka teorija točna koliko i manjkava. A svaka teorija može zauzeti jednu podužu knjigu, dapače jedan segment takvih teorija zahtjeva opširne povijesne, sociološke, ekonomske i druge analize, i opet ne dolazi do definitivnog zaključka ni o pojedinoj teoriji, a kamoli o cjelokupnoj slici. Geografija, institucije, kultura, religija, političke prilike...

Teorije su brojne, ali sve kao primarnu determinantu koja je dovela do globalne prevlasti Zapada navode tehnologiju, samo se razlikuju u tumačenju uvjeta koji su doveli do nastanka tehnološke superiornosti Zapada u odnosu na druge.

Pojam tehnologije može obuhvaćati širok spektar tema, ali za potrebe ovog članka se skoncentrirajmo na tehnologiju u užem smislu, tj. na tehnološke inovacije obuhvaćene STEM (znanost, tehnologiju, inženjering i matematiku).

Na prvi pogled izgleda da su za tehnološki razvoj uvijek odgovorni genijalni pojedinci koji samostalno dolaze do epohalnih spoznaja i time mijenjaju svijet oko sebe. U svakoj populaciji postoji mali broj takvih pojedinaca te samom logikom se nameće da su velike populacije, u gušćem kontaktu, s više znanstvene konkurencije, u velikoj prednosti naspram malih populacija. Zbog toga je tehnološki napredak gotovo uvijek započinjao u gusto naseljenim sredinama, s velikim brojem znanstvenika i inovatora koji su se natjecali u izvrsnosti. Znanstveni natjecateljski duh je izrazito pozitivno djelovao na stvaralačke mogućnosti određenih društava te je gotovo svaki veliki tehnološki i znanstveni inovator imao jednog ili više konkurenata, bilo u prijateljskom ili neprijateljskom odnosu.

Konkurencija je jako bitna - kako u ekonomiji i politici, tako i u znanosti - jer konkurenti uvijek tjeraju jedni druge na veći trud, inovativnosti u pristupu problemima i borbu za prestiž. Kada ta znanstvena konkurencija ne postoji, događa se što i u ekonomiji, tj. letargija i manjak inovativnosti. Stoga je održavanje konkurencije izrazito važno u znanstvenoj produkciji i dio odgovora na pitanje zašto je znanost izrazito progresivna, jer tijek povijesti dokazuje da ma koliko određeni trenutak u povijesti bio tehnološki revolucionaran, tehnološki napredak se uvijek povećava tj. raste progresivnom stopom. Jednostavno nove tehnologije stvaraju bolje ekonomske i društvene prilike, što omogućava dodatnom broju ljudi da se bavi znanstvenim radom, a veći broj ljudi u znanosti povećava znanstveni kapital i konkurenciju te još više podiže znanstveni napredak.

Uz konkurenciju je tijesno povezana i sloboda te otvorenost društva na prihvaćanje promjena. Poučan povijesni primjer je Kina, koja je većinu povijesti država tehnološki i znanstveni globalni primat. Preokret se dogodio kada je vladajuća politička i intelektualna elita u Kini odlučila da provodi politiku izolacionizma te prekinula gotovo sve kontakte Kine s vanjskim svijetom. Išlo se toliko daleko da su se velika brodogradilišta uništavala da bi se ta politika što bolje provela u djelo, iako je do tada kineska brodogradnja bila superiornija od europske. Posebno su zanimljive ekspedicije kineskih flota pod vodstvom admirala Zhanga Hea, sedam sveukupno, od Pekinga pa sve do istočne obale Afrike, a brodovi na tom putovanju su bili gorostasnih razmjera u odnosu na europske brodove. Međutim, promjenom carske politike, takva putovanja prestaju, a nedugo zatim zamire i ekonomski te znanstveni razvoj Kine. Jednostavan i očit povijesni primjer kako izolacionizam dovodi do gospodarskog i znanstvenog nazadovanja te posljedično propasti imperija.

Vrlo je bitna i spremnost društva na prihvaćanje novih tehnologija jer sve nove tehnologije, posebno one revolucionarne, mijenjaju društveno-ekonomske uvjete. Ako je društvo zatvoreno, previše konzervativno, skeptično i iracionalno, to oteže prihvaćanje novih tehnologija, a time i njihovih prednosti što stvara velike oportunitetne troškove, tj. koristi koje bi društvo ostvarivalo širokom primjenom novih tehnologija se odlažu, a time se i odlaže potencijalni ekonomski i društveni napredak. Ne samo to, nego se i zbog prirode funkcioniranja tehnološkog progresa oteže i budući tehnološki napredak, što naravno usporava cijelo društvo ne samo s ekonomske i društvene pozicije, već i vojne, prometne i političke. Povijest je puna primjera gdje je odgađanje tehnološkog napretka dovelo do vojnog nazadovanja i time do ugroze opstojnosti i samoobrane određenog društva, koje bi potom bilo pokoreno od strane tehnološki superiornijeg društva koje je brže prihvatilo nove tehnologije te ih transferiralo u vojsku, a što sve izvire iz opće društvene i političke otvorenosti i prilagodljivosti da se prihvate promijenjene okolnosti nastale znanstvenim/tehnološkim razvojem.

U svim tim razlozima se nalazi djelić odgovora na pitanje iz naslova o tome zašto Youtube i Facebook nikada ne bi mogli nastati u Hrvatskoj, ali najveći problem je upravo spremnost tj. nespremnost društva na promjene ekonomsko-društvenih odnosa koje nužno nastaju iz tehnološkog progresa. Međutim, ma koliko se društvo opiralo tim promjenama, one će bez obzira na to morati biti prihvaćene, jer nijedna država danas nije u mogućnosti zauvijek odbijati promjene koje nastupaju razvojem znanosti, a pogotovo mala država kao Hrvatska.

I tu se vraćamo na spomenute oportunitetne troškove, tj. troškove propuštene prilike. Ako koristi određene tehnologije prihvatimo za 5 godina umjesto danas, zbog društvenog straha i zatvorenosti, to znači da smo izgubili 5 godina potencijalnih ekonomskih prihoda i društvenih koristi. Taj trošak, ovisno o važnosti tehnologije, može biti vrlo visok. Ne samo da je oportunitetni trošak vrlo visok, nego i društvo nazaduje još više u odnosu na društva koja su te tehnologije prihvaćala puno brže i tako dobrovoljno stvara još veće razlike u bogatstvu i razvijenosti između sebe i drugih društava.

Dok je proboj općedruštveno prihvaćanje novih tehnologija u prošlosti zahtijevalo tisućljeća (prapovijest), stoljeća (Antika i Srednji vijek), desetljeća (17.-20.st) danas se taj proboj ostvaruje u svega nekoliko godina. Sva današnja razvijena društva što prije prihvaćaju nove tehnologije i spoznaje, a razvijaju koristi od njih još brže, te time stvaraju veliku prednost pred društvima koja nove tehnologije prihvaćaju uz veliki otpor.

A hrvatsko društvo je upravo takvo društvo, zatvoreno, konzervativno i skeptično. Dodatan problem stvaraju i interesne skupine koje huškaju široke mase na još veći otpor promjenama, jer nove tehnologije nužno uz stvaranje novih zanimanja, ukidaju stara zanimanja ili umanjuju njihov značaj. A hrvatsko društvo je jako plašljivo i relativno je lako svakoj interesnoj skupini koja ima interes u društvenom opiranju novih tehnologijama manipulirati javnim mnijenjem da bi zadržala povlašteni položaj još neko vrijeme. Time vrše pritisak ne samo na društvo, koje je lako preplašiti, nego i na državne institucije da stvore barijere od prodora novih, mahom superiornijih, tehnologija.

Takve stvari se stalno događaju u Hrvatskoj, i ne samo u smislu novih tehnologija, otpor i strah se javljaju kod svega novoga, od politike, ekonomije, znanosti itd. Možda naizgled i ima političkih i ekonomskih previranja, ali to su mahom stare navike, stari obrasci, stari postupci, stari strahovi, stare predrasude, stari strahovi, samo prepakirani u novo ruho da bi se lakše prodali ljudima kao „treći put“. Doslovno isto sranje, drugo pakovanje.

Kako onda očekivati da bi Youtube i Facebook mogli nastati u Hrvatskoj kada se bojimo i stvaramo otpor prema stvarima koje su odavno prihvaćene u ostatku Europe i svijeta? I zbog toga kao društvo i zaostajemo sve više, zbog svoje tvrdoglavosti i kratkovidnosti, te inzistiranju na kratkoročnim rješenjima.
 
A u pozadini svega stoji opći društveni strah. Ne samo strah od drugih, strah od novog, strah od drugačijeg, već i strah jednih od drugih, i time od samih sebe.